Šiprage su naseljeno mjesto u općini Kotor-Varoš, Bosna i Hercegovina. Administrativni status mjesta se mijenjao – od mjesne zajednice postalo je općina u srezu Kotor-Varoš, da bi ga Zakon o komunalnom uređenju u BiH (1954) ponovo vratio na nivo mjesne zajednice.
Ime Savremeno ime mjesto je dobilo po porodici Šipraga.Richter E. (1905): II. Historička i politička geografija. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Godina XVI, Knjiga 1: 275-321.
Geografija mini|Položaj Šipraga među naseljenim mjestima u općini Kotor Varoš Šiprage su na rijeci Vrbanji, oko 60 km jugoistočno od Banjaluke i Kotor-Varoši (30 km) i centar su istoimene mjesne zajednice. Regionalnom komunikacijom R-440, u Obodniku su povezane sa magistralnom cestom M4: Banjaluka – Kotor-Varoš – Teslić – Matuzići; u Matuzićima je ulaz na magistralnu cestu M17.
Mjesto se nalazi u razgranatoj dolini (uz Vrbanju i njene pritoke) između nekoliko planinskih vijenaca: sjeveroistočno je Šipraško brdo (vrh Glavić, 950 m), južno Jasik (769 m), jugoistočno kompleks Šahinovina – Stražbenica (848 m), zapadno Radohova (vrh Kape, 950 m) i sjeverozapadno Borčići (799 m) sa Hrastikom.Spahić M. et al. (2000): Bosna i Hercegovina (1:250.000). Izdavačko preduzeće „Sejtarija“, Sarajevo.Mučibabić B., Ur. (1998): Geografski atlas Bosne i Hercegovine. Geodetski zavod BiH, Sarajevo, .Vojnogeografski institut, Izd. (1963): Šiprage (List karte 1:25.000, Izohipse na 20 m). Vojnogeografski institut, Beograd. Naselje, uz Vrbanju i njene pritoke, dugo je oko tri, a široko oko dva kilometra. Obiluje izvorima pitke vode, od kojih je jedan (uz Crkvenicu) iskorišten za opskrbu mjesne vodovodne mreže. U samom mjestu, u Vrbanju se ulijevaju – s desna: Musić potok, Crkvenica, Bakin potok i Borčićki potok, te Ćorkovac, Zagradinski potok i Demićka s lijeve strane.
Klima U Šipragama vlada umjereno-kontinentalna klima, sa izražena četiri godišnja doba: proljeće, ljeto, jesen i zima. Na okolnim brdima je planinska i pretplaninska. Godišnja kolebanja temperature i padavina su relativno velika, ali dugoročno stabilna.
*Varijacije u padavinama između najsuhljih i najvlažnijih mjeseca su 41 mm. Tokom godine, prosječna temperatura varira oko 20,6 °C.https://en.climate-data.org/location/905786/
Priroda – Ekologija U šipraškoj dolini i na okolnim padinama, uz Vrbanju i njene pritoke, protežu se površine obradivog zemljišta, a uz visove su pojasevi mješovite bjelogorične i crnogorične šume koje su obilježene hrastom, bukvom i grabom, smrčom, jelom i bijelim i crnim borom . U ovim ekosistemima i planinskim livadama obitava krupna i sitna divljač (medvjed, divlja svinja, vuk, lisica, zec, srna, jazavac, kuna (kuna zlatica, kuna bjelica), obična vjeverica i lasica, jež i dr.). Pašnjake, šikare i porječja pokrivaju životne zajednice (biocenoze) pripadajuće vegetacijske zone. Već uzvodno od Obodnika, sve do Tomine luke u njenom gornjem toku, sliv Vrbanje pripada salmonidnim vodama. Međutim, lipljen, a sada i potočna pastrmka postepeno iščezavaju. Lipljan je potpuno nestao sedamdesetih godina XX vijeka, a opstanak pastrmke ugrožavaju brojni prirodni i antropogeni faktori. To se osobito odnosi na ekstremno bujičarenje 2000-tih i neracionalno izlovljavanje te zagađivanje muljem i sekundarnim nusproizvodima eksploatacije šumskog blaga. Osiromašivanje ribljeg fonda se pokušava nadomjestiti redovnim poribljavanjem, koje pak dovodi u pitanje autohtonost lokalnih populacija, čak i u izvorišnim tokovima Vrbanje i njenih pritoka.
Historija Predosmanlijsko doba thumb|250px|Ranokršćanska bazilika, 3-5. stoljećeTlocrt (18,42 x 14,20 m) nekadašnjih ostataka ranokršćanske bazilike u Šipragama: A – Predvorje (13,90 x 4,09 m) B – Glavna soba (12,38 x 8,30 m) C – Srednja soba (12,38 x 3,95 m) D – Apsida a – Prozor C – Vrata (širina 1,90 m) D – Vrata (širina 1,20 m) e – Zazidana vrata b, h – Ložište I – Konzola k – Ljudski kostur Prema relevantnim izvorima,Bojanovski I. (1988): Bosna i Hercegovina u antičko doba. Centar za balkanološka ispitivanja, ANUBiH. prvih naselja u dolini Vrbanje bilo je još u neolitu. Ovo područje su tada naseljavali Iliri, a u 4. stoljeću p.n.e. tu su po prvi put prodrli Kelti. Oni su se u više najezda zadržavali u Bosni. Krajem Starog vijeka doline Vrbasa, Vrbanje i Sane naseljavali su ilirsko pleme Mezeji (Maezaei, Maizaioi, Mazaioi).Malcolm N. (1996): Bosnia: A Short History. New, Updating Edition, New York University Press, .Mulalić (2011): Rimski vuk i ilirska zmija – Posljednja borba. Filozofski fakultet, Sarajevo, .Abdić K. (2014): Ilirski narodi sjeverozapadne Bosne i Hercegovine. Filozofski fakultet, Sarajevo.
Nakon gotovo jednog stoljeća otpora domorodaca, u 1. stoljeću ovu dolinu osvajaju Rimljani koji postepeno potiskuju Ilire i asimiliraju Mezeje.Idrizović M., Ur. (1987): Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Svjetlost, Sarajevo, . Regrutiraju ih i u svoju vojsku, uključujući i mornaricu. Gotovo cijelo jedno stoljeće domoroci i Iliri su pružali otpor nadirućoj Rimskoj Imperiji. Iz tog perioda postoji više lokaliteta koji ukazuju na rimske građevine: u Šipragama pri ušću Crkvenice u Vrbanju („na njivi Omer-bega Šiprage“, 1891.), otkriveni su ostaci ranokršćanske bazilike (3. – 5. stoljeće).
Vjenceslav Radimski smatrao je da je u Šipragama morala postojati jedna veća rimska naseobina. U narodu se očuvalo mnogo predanja o bijegu "Crne kraljice" sa Vlašića. Navodni pravac njenog bijega podudara sa trasom rimskih cesta koje su sada "napuštene ili su obrasle šipražijem".
Danas ova komunikacija postoji samo na geografskim mapama i u izvedbenim projektima dijela regionalne ceste, na relaciji Kruševo Brdo − dolina Bile.
Južni Slaveni u dolinu Vrbanje doseljavaju tek u 7. stoljeću nove ere, gdje većinu čine domoroci („Dobri Bošnjani“). Miješajući se sa starosjediocima zadržili su se do suvremene epohe. Slavenizacijom Balkana formiraju se prve južnoslavenske državice, među kojima je i prva bosanska – u 10. stoljeću.Klaić N. (1994): Srednjevjekovna Bosna - Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe. Eminex, Zagreb, . Sedreni stećci u Šipragama svjedoče o starobosanskoj naseobini (najkasnije) iz 12. stoljeća.Radimsky V. (1892): Ostanci rimskih naseobina u Šipragi i Podbrgju, za tim starobosanski stećci u Šipragi i uz Vrbanju u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Godina IV, Knjiga I: 75-80. Stećci su bili pri ušću pritoke Crkvenice u Vrbanju (uz sāme obale rijeka). Pedesetih i šezdestih godina XX vijeka, izrezani su i ugrađeni (moguće je – zbog vjerovanja u legendu o njihovoj "čudotvornosti") u zidove okolnih kuća ili drugih objekata. U toj nekropoli bilo je: Jedan od najbolje sačuvanih stećaka - sarkofaga, vjerovatno onaj neprerezani, danas je potopljen u koritu Vrbanje, neposredno uz primarnu lokaciju, a svaka naredna jača bujica ga pomjera dalje. Na lokaciji nekropole danas se nalazi štala i neki drugi privremeni objekti.
Dualna vjera starobosanska ("bogumilska") u Bosni se dugo opirala, unatoč povremenim upadima krstaša, čiji je cilj bio uvođenje katoličanstva, a zatim i pravoslavlja.Petrović R. (2010): Bogumili. Rubikon & Mak, Novi Sad – Visoko, .Naziv Crkva bosanska uveli su katolički misionari (u XIII stoljeću), po kojima nije bilo drugih bogomolja osim crkve, niti prave vjere osim katoličanstva.
Prema Ljetopisu popa Dukljanina, polovinom 12. stoljeća, u Bosni su, između ostalih, bile i župe Uskoplje, Pljeva i Luka. Prvi pisani dokumenti o naseljima u dolini Vrbanje datiraju iz 1322, 1323. i 1412. Poveljom Stjepana II. Kotromanića (bosanskog bana: 1322 – 1353) župe Danica i Vrbanja, s gradovima Ključ i Kotor, darovane su u osobni posjed Vukosavu Hrvatiniću, 1322, nakon što mu je ovaj pomogao u preuzimanju vlasti u sukobu sa Babonićima. Kasnije (1404., ovaj feudalni posjed je proširio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji se titulirao kao gospodar Donjih Kraja (od Vrbasa do preko Sane, a kasnije još i dalje), uključujući i dolinu Vrbanje. Iako su ugarski kraljevi pokušavali osvojiti Bosnu (kao Ludovik I, kralj Ugarske), nisu to uspjeli, zbog njenog snažnog otpora. Konačno je kralj Sigismund I (1411. godine) Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću (koji je stolovao u Kotoru) zvanično priznao pravo posjedaDonjih Kraja. U to vrijeme gradovi Kotor i Zvečaj (pri Tijesnom kod Banja Luke) su imali strateški značaj za odbranu Bosanske države. Sigismund je, međutim, u tim vojnim pohodima osvojio Hrvatsku, Češku i Njemačku.Enciklopedija Jugoslavije, Izd. (1983): Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina – Separat iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
Osmanlijsko doba U svom ratnom pohodu na zapadnu Bosnu, Gazi Husrev-beg je 1520-ih brzo napredovao, osvojivši Kotor (1521), (vjerovatno) Zvečaj, Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Karmatin, Bočac, Udbinu, Vranu, Modruč i Požegu. Budući da se u dolinu Vrbanje može stići iz dva pravca: preko gudura Ugra i Ilomske ili iz doline Lašve i njene pritoke Bile, prijevojem kojim danas prolazi (još uvijek) planirana komunikacija regionalnog puta R-440. Imajući u vidu brzinu ovog prodora, vjeruje se da su Kruševo Brdo i Šiprage pali dan prije Boja na Večićkom polju, osnosno grada Kotora.
Zna se da su dolinu Vrbanje i njen administativni centar, srednjevjekovni grad Kotor, Osmanlije su zaposjele 1519, tek 56 godina nakon pada Bosne (1463).Imamović M. (1997): Historija Bošnjaka. „Preporod“, Sarajevo, UDK 949.715-323.1(=864). Zatim, pedvođeni Gazi Husrev-begom, osvajaju i Banju Luku 1521.
Pod današnjim imenom popisna mjesta u ovoj dolini se prvi put spominju 1889, poslije popisa stanovništva, koji je realizirala Austro-Ugarska vlast, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, 1878.
Izuzev prenošenja "s koljena na koljeno", veoma je malo dostupnih podataka o osmanlijskoj epohi u dolini Vrbanje. Zna se, međutim, da je u tom razdoblju dolina Vrbanje bila u Kobaškoj kapetaniji, čije je sjedište, pred aneksiju, bilo u Kotoru (Kotorgradu, današnji Kotor-Varoš).Kreševljaković H. (1950): Kapetani i kapetanije u Bosni i Hercegovini. Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, God. II: 89-141, Sarajevo.Pelidija E. (2002): Banjalučki boj iz 1737 - Uzroci i posljedice, El-Kalem, Sarajevo. Pod današnjim imenima popisna mjesta u ovoj dolini se prvi put spominju 1889. godine, poslije popisa stanovništva, koji je realizirala Austro-Ugarska vlast, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, 1878. (prema sporazumu „velikih sila“).
Austrougarsko doba Austrijsko-ugarske vlasti su izgradile razgranatu mrežu šumskog (uskotračnog) saobraćaja duž korita Vrbanje i njenih pritoka. Primarna namjera im je bila da, uz posredovanje Zemaljske vlade u BiH, intenziviraju eksploataciju šumskog blaga i ostalih prirodnih resursa. Pruga je dolazila iz Kotor-Varoši, a na području Šipraga se račvala u nekoliko pravaca. Uz Demićku je išla do pod Dunića stijena (825 m n/v), a uz Crkvenicu do Griča (823 m n/v). Od Kruševa Brda su išla dva kraka pruge: uz Vrbanju i Bobovicu. Trasa uz Vrbanju, od Čudnića je vodila preko Bobovice do "Čekrka", a zatim – nakon transporta lokomotive, pomoću "čekrka" (u klancu između Šepirica i Jasena) – do Riječica (1300 m n/v). Odvojak uz Bobovicu (do Čekrka) je prolazio kroz selo Bobovice, pa između Palike i Pašinca do Srebrenog brda (prema Meokrnju), tj. do ušća potoka Krna (921 m n/v)Vojnogeografski institut, Izd. (1955): Travnik (List karte 1:100.000, Izohipse na 20 m). Vojnogeografski institut, Beograd.. Na trasama demontiranih pruga, kasnije su izgrađene lokalne ceste za mnoga šipraška sela.
Dvadeseti vijek Prvi svjetski rat i "Prva Jugoslavija" Prvi svjetski rat je desetkovao muško stanovništvo Šipraga. Većina ih je izginula u ratu ili odvedena u zarobljeništvo, odakle ih se samo nekolicina vratila. Od 1. decembra 1918. do 3. oktobra 1929. Šiprage su bile u sastavu Kraljevine SHS, a zatim do 1941. u Kraljevine Jugoslavije.
Drugi svjetski rat