Zločin i kazna () jest socio-psihološki i socio-filozofski roman ruskog autora Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, na kojem je pisac radio u periodu od 1865. – 1866. godine. Prvi put je objavljen u 12 dijelova u književnom časopisu Ruski glasnik svakog mjeseca tokom 1866. Godinu dana kasnije objavljeno je posebno izdanje, čija je struktura malo izmijenjena u odnosu na onu koju su pripremili urednici časopisa Ruski glasnik. Pored toga, autor je napravio brojne skraćenice i stilske izmjene u verziji knjige kada je objavljen kao cjelokupno djelo. Koncept za roman "Zločin i kazna" sazrijevao je u Dostojevskom dugi niz godina, ali je središnja tema, povezana s idejom glavnog lika o "običnim" i "izvanrednim" ljudima, počela da se oblikuje tek 1863. godine u Italiji. Počevši da radi direktno na poslu, autor je objedinio nacrte nedovršenog romana „Pyanenkie“, koji je prikazao priču koja govori o porodici Marmeladov i skice romana priznanja, zamišljenog kao otkriće osuđenika. U tom procesu, plan se proširio, a zaplet se zasnivao na zločinu studenta Rodiona Raskoljnikovog, koji je ubio staru ženu da zaradi novac kako bi spasio svoje najmilije. Istovremeno, kriminalna historija postala je za autora ne samo tema, već i razlog za razmišljanje o društvenim okolnostima, guranje osobe u zločine, kao i prilika da se pokaže koji kompleksni "hemijski" procesi se dešavaju u dušama ljudi. Jedna od slika romana bio je veliki grad iz druge polovine 19. vijeka, u kojem je život pun sukoba i drama. Rad obnavlja prepoznatljive znakove vremena, reproducirajući pejzažnu topografiju.
Radnja u romanu Zločin i kazna se usredsređuje na duševne muke i moralne dileme Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, bivšeg studenta u Sankt Peterburgu koji podstaknut siromaštvom i turobnom budućnošću pravi plan da ubije i opljačka Aljonu Ivanovnu beskrupuloznu staricu koja lihvarenjem izrabljuje ljude. Prije ubistva, Raskoljnikov vjeruje da se sa novcem može osloboditi siromaštva i nastaviti da obavlja velika djela. Međutim, nakon izvršenog zločina, on se našao u konfuziji, paranoji i gađenju zbog onoga što je učinio. Njegova moralna opravdanja potpuno se raspadaju dok se bori sa krivicom i užasom tokom suočavanja sa stvarnim posljedicama svog nedjela.
To je drugi roman Dostojevskog, nakon njegovog povratka iz petogodišnjeg izgnanstva u Sibiru. Zločin i kazna se smatra prvim velikim romanom njegovog "zrelog" perioda pisanja. Objavljivanje romana "Zločin i kazna" izazvalo je burne kontroverze u književnoj zajednici Rusije. Književne kritike su se kretale od ushićenja do potpunog odbacivanja. Savremenici Dostojevskog kao što su Dmitrij Pisarev, Nikolaj Strahov i Nikolaj Ahšarumov napravili su temeljnu analizu ovog književnog djela. Rad je preveden na francuski, njemački, švedski, engleski, poljski, mađarski, italijanski, danski, norveški i finski jezik. "Zločin i kazna" je utjecao na svjetski književni proces: na francuskom, italijanskom i njemačkom književnom romanu pojavila su se književna djela koja su nastavila razvoj teme koju je dao Dostojevski. Roman je više puta igran u pozorištu. Prve samostalne izvedbe pojavile su se 1880-ih, a prva pozorišna produkcija u Rusiji izvedena je 1899. godine. Prva inostrana scenska verzija predstavljena je u Parizu 1888. godine.
O autoru Fjodor Dostojevski
Historija nastanka Put od zamisli do realizacije Koncept rada o takozvanoj "jakoj ličnosti" koja se nije plašila kajanja ili ljudskog suda, počeo je da dozrijeva kod Dostojevskog još tokom teškog rada u sibirskom izgnanstvu. U jesen 1859. godine, Fjodor Mihajlovič je u pismu svom bratu rekao da planira da započne rad na novom priznanju u bliskoj budućnosti, čiji su glavni oblici nastali "dok je ležao u krevetu, u teškom trenutku tuge i samorazgradnje." Međutim, put od ideje do realizacije pokazao se duljim, a karakter osobe koja je "mogla beskrajno da se komanduje", autor je osuđenika Orlova prvobitno razradio u romanu Zapisi iz mrtvog doma.
U ljeto 1865. godine, u teškoj novčanoj situaciji, pisac se obratio izdavaču književnog časopisa "Otečestvenije zapiski" () Andreja Kraevskog sa zahtjevom da mu se unaprijed isplati 3.000 rubalja za još nenapisani roman "Pjanenkie", u kome je "prikazana" radnja porodice Marmeladov. Dostojevski je poslao sličan prijedlog uredniku časopisa Sanktpeterburške Vedomosti Valentinu Koršu, obećavajući da će završni rukopis dostaviti najkasnije do oktobra. U oba slučaja došlo je do odbijanja. Kao rezultat toga, pisac je dobio potrebnu svotu od izdavača Fjodora Stelovskog, koji je umjesto toga stekao sva prava za izdavanje tromjesečne zbirke Dostojevskog. Pored toga, Stelovski je od Fjodora Mihailovića dobio obećanje da će mu napisati novi roman (koji će kasnije dobiti naziv Kockar) najkasnije do novembra 1866. godine.
Sporazum sklopljen sa Stellovskim dao je piscu mogućnost da isplati svoje glavne dugove i ode u inostranstvo. Tamo su se novčani problemi Dostojevskog pogoršali jer je, dok je bio u Wiesbadenu, u pet dana u kockarnici izgubio sav novac i neke lične predmete, uključujući džepne satove. U pismu upućenom Apolinariji Suslovoj (august 1865.), Fjodor Mihajlovič je rekao da mu je uskraćen ručak i druge usluge u hotelu: . Tu je u maloj hotelskoj sobi, "bez novca, bez hrane i bez svjetlosti", pisac započeo rad na romanu Zločin i kazna. Prema književnom kritičaru Leonidu Grossmanu, ideje koje su dugo sazrijevale u trenutku novčarskog kolapsa Fjodora Dostojevskog "dale su novu kombinaciju i dovele u prvi plan zamisao o pisanju romana o zločinu". thumb|300px|desno|Stranica iz bilježnice Fjodora Mihailovića Dostojevskog u kojoj je zapisao ideju o romanu Zločin i kazna. U septembru iste 1865. godine Dostojevski je pozvao Mihaila Katkova, urednika časopisa "Ruski vestnik", da svoj novi rad objavi na stranicama svoje publikacije, rekavši da je posao koji je započeo bio "psihološki izvještaj o jednom zločinu":
U oktobru te godine, Katkov je poslao Dostojevskom 300 rubalja kao depozit. Istina, novac je u Wiesbaden stigao s određenim kašnjenjem, a pisac je do tada već bio otišao u Rusiju. Rad na romanu Zločin i kazna nastavljen je u Sankt Peterburgu, a u novembru 1865. Fjodor Mihajlovič je odbacio i spalio nacrt na više stranica i počeo ponovo pisati. Mjesec dana kasnije pružio je Katkovu prvih sedam stranica romana. Dalje, rad je poslan "Ruskom glasniku" u dijelovima kako su bili spremni. U jednom od pisama Dostojevski je rekao:
Sudeći prema nacrtima Dostojevskog, prošao je kroz tri kreativne faze radeći na romanu Zločin i kazna. Rad koji je započeo u hotelskoj sobi u Wiesbadenu predstavljao je priznanje osobe koja je počinila zločin. U prvom licu je provedeno pripovijedanje: "Biću suđen i sve ću vam reći ... pišem za sebe, ali neka ga drugi pročitaju." U tom se procesu ideja promijenila - u rukopis su uvršteni dijelovi nedovršenog romana "Pianenki". Ova opcija koja je kombinovala dvije različite priče - osuđenik i porodica Marmeladov, opet nije odgovarala Fjodoru Mihajloviču, koji je prolazeći u treće - posljednje - izdanje Zločina i kazne, napravio sebi bilješku: "Priča iz sebe, a ne od njega ... Moramo pretpostaviti da je autor svemoguće stvorenje, a ne griješnik".
U prvoj verziji djela glavni lik nije imao prezime - njegov prijatelj Razumikhin, lik je nazvao Vasilijem i Vasyukom. Istražitelj koji je radio na slučaju ubistva u radnim materijalima se spominjao kao Porfirije Stepanovič, zatim Porfirije Filipijevič Semenov. Među likovima je bila i mlada kćerka Lizaveta Syasya, sa kojom je kriminalac imao tople odnose. Kasnije se pojavila Sonya, a u odvojenim stavkama dvije su junakinje bile u blizini, ali tada je Syasya isključena iz romana. Svidrigailov (koji se prvobitno zvao Aristov) u prvim nacrtima sveske bio je epizodnog karaktera koji je heroja obavijestio da zna ime zločinca.
Zaplet za Zločin i kaznu možda je Dostojevski preuzeo kada je čitao o tužbi u slučaju dvadesetdevetogodišnjeg moskovljanina Gerasima Chistova, šizmatičara, predstavnika trgovačke porodice koji je u januaru 1865. ubio dvije starije žene. Oružje sa kojim je izvršeno ubistvo bila je sjekira, a zločinac je iz odjeće i iz stana žrtve uzeo novac i dragocjenosti. Šest mjeseci kasnije, u augustu je počelo suđenje. Fjodor Mihailovič je bio upoznat sa doslovnim izvještajem slučaja. Prema Leonidu Grossmanu: .
Autorov put bio je dovoljno dugačak kada je tražio odgovor na pitanje zašto je Raskoljnikov ubio staru lihvarku. U pismu Mihailu Katkovu, Fjodor Mihajlovič je ograničio ideju značenja njegovih herojskih postupaka na "jednostavnu aritmetiku": učenik je odlučio da oduzme život "gluhoj, glupoj, zloj i bolesnoj starici" kako bi drugim stradalim ljudima pružio priliku za spas - sebi, sestri i majci. U drugoj verziji romana postojala je i svojevrsna filantropska poruka lika: "Uzimam vlast, dobivam moć, novac, snagu i to koristim u dobre svrhe. Ja donosim sreću." Konačno je u završnoj verziji artikulirana Raskoljnikovljeva "ideja Napoleona" o podjeli čovječanstva na "bića koja drhte" i "gospodare".
Objavljivanje romana U početku su principi saradnje između časopisa Ruski glasnik i autora pobudili zbunjenost kod Dostojevskog. Urednik časopisa Mihail Katkov je nakon primanja preliminarnog plana "Zločina i kazne" u septembru 1865. poslao predujam od 300 rubalja u Wiesbaden bez pratećeg pisma. Kad je nakon tri mjeseca Fjodor Mihajlovič poslao izdavaču prve stranice rukopisa, od časopisa nije bilo reakcije. Tišina je trajala nekoliko nedjelja, tokom kojih je pisac bio u potpunoj nedoumici oko sudbine svog književnog djela. U nekom trenutku, ne mogavši to podnijeti, poslao je Katkovu pismo u kojem je zatražio barem neke informacije o uredničkim planovima: thumb|205px|desno|Rusкi glasniк, prvi primjerak iz 1866. godine. Sredinom januara 1866. godine od časopisa je konačno dobio odgovor: urednici su se izvinili autoru jer ga je "predugo ostavljao na gubitku", i izvijestili da je početak romana Zločin i kazna već štampan u prvom broju, koji će biti objavljeni narednih dana. Kasnije je pisac otkrio da je za zaposlene u Ruskom glasniku neočekivana ponuda Dostojevskog bila pravi spas. U jednom od pisama Fedor Mihajlovič je rekao da:
Saradnja se pokazala obostrano korisnom, zbog činjenice da je urednik časopisa Mihail Katkov, koji je plaćao naknade tokom godine, pomogao Dostojevskom da izbjegne novčano dugovanje. Tiraž Ruskog glasnika zahvaljujući romanu "Zločin i kazna" znatno se povećao. Čitaočevo zanimanje za roman bilo je povezano ne samo sa zločinačkim zapletom i čuvenom spletkom, već i sa izvanrednom podudarnošću stvarnih događaja i historije romana. U januaru iste 1866. godine, neposredno prije objave Ruskog glasnika, "Moskovski policijski glasnik" prijavio je zločin koji je počinio univerzitetski student Danilov: mladić je ubio lihvara Popova i njegovu sluškinju Nordman, koji su neočekivano ušli u kuću kroz otključana vrata. Preglednik novina i časopisa ponovno je pročitao roman "Zločin i kazna" i uporedio detalje - na primjer, u časopisu Ruski invalid napisano je tih dana:
Radnja Radnja romana počinje vrelog julskog dana u Sankt Peterburgu. Student Rodion Romanovič Raskoljnikov, primoran da napusti univerzitet zbog nedostatka novca, uputio se u stan kod Aljone Ivanove, stare lihvarke koja je uzimala stvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je bio potpuno bez novca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno da prouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose kao zalog. Vraćajući se kući pošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da nešto stavi u svoja usta te da nešto popije. Vrativši se kući, legao je na krevet i zaspao. Ujutro ga je probudila Nastasja kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomoćnica. Donijela mu je nešto za pojesti, te ga je obavijestila da je gazdarica otišla na policiju da ga prijavi jer nije plaćao račune za smještaj. Prije nego što je otišla uručila mu je pismo njegove mame sa kojom se često dopisivao, a kada ga je