Putopis je književno-naučna vrsta u kojoj putopisac nastoji objektivno opisati krajeve kojima je putovao, ali iznosi i subjektivne dojmove, komentare i misli.
Kao primjer ove vrste književnog djela se može navesti Putopisi Evlije Čelebije i Pisma iz Afrike i Evrope od Zuke Džumhura. Žanr putopisne literature ili putopisa obuhvata literaturu na otvorenom, vodiče, pisanje o prirodi i putopisne memoare.
Jedan rani memoarist o putovanjima u zapadnoj književnosti bio je Pausanija, grčki geograf iz 2. vijeka nove ere. U ranom modernom periodu, Journal of a Tour to the Hebrides (1786) Jamesa Boswella, pomogao je u oblikovanju putopisnih memoara kao žanra.
Historija mini| Rukopisne bilješke Kristofora Kolumba na latinskom izdanju Putovanja Marka Pola Rani primjeri putopisne literature uključuju Periplus Eritrejskog mora (općenito se smatra djelom iz 1. stoljeća nove ere; o autorstvu se raspravlja), Pausanijin opis Grčke u 2. stoljeću nove ere, Safarnama (Knjiga putovanja) Nasira Khusrawa (1003–1077), Putovanje kroz Vels (1191) i Opis Velsa (1194) Geralda od Velsa, te putopisne časopise Ibn Jubayra (1145–1214), Marka Pola (1254–1354) i Ibn Battute (1304–1377), od kojih su svi detaljno zabilježili svoja putovanja po poznatom svijetu. Još u 2. vijeku nove ere, Lucijan od Samosate je raspravljao o historiji i putopiscima koji su svojim djelima dodavali uljepšane, fantastične priče. Žanr putovanja bio je prilično čest žanr u srednjovjekovnoj arapskoj književnosti. mini|Geteovo putovanje po Italiji između septembra 1786. i maja 1788
Reference
Kategorija:Književnost