Stogodišnji hrvatsko-turski rat,Hrvatska znanstvena bibliografija Mirko Valentić: Stogodišnji hrvatsko-turski rat (1493-1593), u: Povijest Hrvata, knj. 2, Od kraja 15. st. do kraja Prvog svjetskog rata, Školska knjiga, Zagreb, 2005., Dragutin Pavličević, III. Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Ugarska (1102. – 1527.) , u: Kratka politicka i kulturna povijest Hrvatske , pristupljeno 3. studenoga 2015. Stogodišnji rat protiv TurakaFilozofski fakultet u Mostaru Kolegij Hrvatska povijest srednjega vijeka, str. 7., pristupljeno 3. studenoga 2015.Deseta gimnazija Ivan Supek, Zagreb doc Zbirka zadataka za 2. razred, pristupljeno 3. studenoga 2015. ili Stogodišnji rat s OsmanlijamaARHiNET arhivski informacijski sistem , pristupljeno 3. studenoga 2015. naziv je za niz sukoba relativnog nižeg intenziteta ("mali rat") između Hrvatskog Kraljevstva koje je u tom razdoblju promijenilo kraljeve iz nekoliko dinastija (Jagelovići, Zapolje i Habsburgovci) i Osmanskoga Carstva.
Vremenski tijek
Za početak Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata se po jednim kriterijima uzima katastrofalni poraz u Krbavskoj bitci 1493., a završna točka Sisačka bitka iz 1593. godine.Hrvatski studiji Studij povijesti
Po drugim kriterijima se uzima od 2. polovice 15. stoljeća i cijelo 16. stoljeće.Hercegbosna.org Mladen Ančić: Hrvatski ulog u Bosni, 2. prosinca 2009., pristupljeno 3. studenoga 2015.
Po trećim kriterijima je taj rat završio najnižom točkom 1606., kada je mirom na Žitvi dobiven rat za Hrvatsku na kupskoj granici.Milan Kruhek: Granice Hrvatskog Kraljevstva u međunarodnim državnim ugovorima, Povijesni prilozi 10/1991., str.37.-39. 15. i 16. stoljeće su iz tog razloga u lirsko-epskom spjevu Pavla Rittera Vitezovića nazvani Dva stoljeća uplakane Hrvatske (Plorantis Croatiae saecula duo carmine descriptaARHiNET arhivski informacijski sistem Pavao Ritter Vitezović, pristupljeno 3. studenoga 2015.).
Bojište Bojište je bilo područje Hrvatskoga Kraljevstva na istoku, od granične crte na istoku iz razdoblja prije turskih osvajanja sve do istočne granice – kako neki pisci navode – ostataka ostatakâ Hrvatske (Reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae", tj. Ostaci ostataka nekada velike i slavne kraljevine Hrvatske).Frazarij: Fraze, frazemi i poslovice, latinske, grčke, francuske - "Ostaci ostataka" , frazarij.com, pristupljeno 7. studenog 2015.
Nakon poraza kod Bitke na Krbavskom polju 1493., Turci su započeli opsjedati važna hrvatska uporišta i utvrde: Knin i Skradin pali su pod tursku vlast 1522., a dvije godine nakon Mohačke bitke 1526. pod tursku vlast pada i Jajce, vjerojatno između 20. i 28. siječnja 1528.Historija bosanskih gradova – Banja Luka i Jajce , bosna.blogspot.hr, 10. lipnja 2011., pristupljeno 6. studenog 2015. Tako crta obrane biva pomaknuta unazad te se osvajanjem Požege 1536.,D. Mujadžević, str.98, 15. svibnja 2008. Klisa 1537., Nadina i Vrane kod Pakoštana 1538.Od venecijanskog i moldavskog rata do mira s Venecijom , Google knjige, 8. listopada 2013. svela na crtu Požega-Bihać-Velebit-Zrmanja-Cetina.
Krajem 1540. Osmansko Carstvo okupiralo je hrvatska područja do Senja i Karina, stavljajući Hrvatsku u nezgodan položaj između tih okupiranih dijelova i posjeda Mletačke Republike u Dalmaciji. Do 1573. veći je dio Zagore bio pod mletačkom upravom, zbog čega je i napredak Osmanlija bio usporen.
Međunarodni učinak Za vrijeme tog rata je Hrvatsko Kraljevstvo pretrpjelo mnoštvo poraza u bitkama, no rat u kojem se borilo za svoje opstojanje nikad nije izgubilo. U isto vrijeme Hrvatsko Kraljevstvo nije nikad izgubilo bitna obilježja svoje samostalnosti.
Hrvatska borba protiv Osmanskog Carstva nije prošla nezapažena u krugovima europskih država, o čemu je dosta zapisano u "Monumenta Hungariae Historica, Codex diplomaticus partium Regno Hungariae adnexarum" iz 1903. (više od 600 isprava).
Vrsta sukoba Kroz tih 100 (odnosno 150 godina, ovisno o kriterijima) rat se na prostoru Hrvatskog Kraljevstva vodio u obliku niza manjih sukoba, pri čemu se nisu uvijek sukobljavale vojske, nego se radilo u neprestanim osmanskim pljačkaško-paliteljskim upadima kojima je bio cilj zastrašivanje i demoraliziranje civilnog stanovništva, gospodarsko iscrpljivanje i onemogućavanje normalnog gospodarskog života na pograničnim područjima. S druge strane, hrvatske i savezničke kršćanske snage su provodile protuudare, osobito u prvim fazama rata. Suočavanja vojskâ je bilo kao i presretanje tih upadnih skupina ili hvatanje skupina u povratku iz pohoda, no isto tako je bilo i bitaka velikog intenziteta.
Povijesni uvod
Nakon bitke na Kosovom polju 1389. Osmansko Carstvo je počelo s pljačkaško-paleškim pohodima po Bosanskom i Hrvatskom Kraljevstvu. Prvo je napalo južno i središnje Bosansko Kraljevstvo, a nakon što je ono palo 1463. godine, turske su postrojbe krenule na primorske, središnje (Krbava) i istočne nizinske dijelove Hrvatskog Kraljevstva. Vremenom su Turci počeli s upadima i u Korušku i Štajersku. Turci su od pobjede na Kosovu polju 1389. do Krbavske bitke 1493. godišnje poduzimali od dva do deset pohoda u kojima su primjenjivali taktiku pustošenja napadnutog područja: spalili bi sve objekte u naselju, sve stanovništvo koje nije bilo ekonomski isplativo, stare i nemoćne bi poubijali, a sve drugo bi odveli u roblje, a sva materijalna dobra koja se moglo ponijeti bi odnijeli sa sobom.
Pored ekonomskih učinaka – osiromašivanje napadnutog područja putem pljačkanja i uništavanja ljudstva i objekata i na taj način namičući novac za plaćati svoju vojsku uz granicu, pohodi su imali izviđačku namjenu – prikupljalo se informacije o novim krajevima, a strateški je bilo unošenje nemira i straha na pograničnim područjima koja su postala ekonomski neutralizirana. Pohod pljačkaških postrojaba je pripremao teren za veću ofenzivu redovnom vojskom. Vojnici koji su vršili pohode zvali su se akindžije. Plaća im je bila sve što bi opljačkali na pohodima. Bili su lako konjaništvo, a u pohode su išli u broju od 5 do 10 tisuća. Njihova brzina, pokretljivost, hrvatski brdoviti i šumoviti tereni su ih činili praktično nevidljivima i neuhvatljivima po upadu, a vidljivi su postajali tek kad bi upali u naselje, što je onemogućavalo ikakvu kvalitetnu obranu. Pogodni su za napad postajali tek kada bi u povratku s plijenom postali spora meta.George F. Nafziger and Mark W. Walton, Islam at War: A History, str. 95.
Okolnosti u Hrvatskoj i Ugarskoj kao i u samoj kršćanskoj Europi su Osmanskom Carstvu išle na ruku. Hrvatsko-Ugarska je stalno trpjela zbog neprekidnog sukoba kralja i feudalaca sklonih samovlasti, kasnije i zbog građanskih ratova i seljačkih buna. U Hrvatskoj je to bio slučaj borbe između bana i najmoćnijih plemićkih obitelji. S druge strane, kralj je imao ambicije prema Češkoj i prevlasti u srednjoj Europi. Sve je to dovelo do toga da je Hrvatska pored turskih, trpjela i zbog upada kršćanskih snaga, primjerice njemačkih sa sjevera. Središnja vlast općenito nije ozbiljno shvaćala tursku opasnost, unatoč tome što su vrlo lako padale susjedne balkanske države pod tursku vlast, a ni poraz u bitci kod Varne nije europskim kršćanskim zemljama bila dovoljna lekcija.Bodnar, Edward W., Ciriaco d'Ancona e la crociata di Varna, nuove prospettive, Il Veltro 27, nos. 1–2 (1983), str. 235–251Halecki, Oscar, The Crusade of Varna, New York, 1943.
Tako je obrana Hrvatskog Kraljevstva često doslovno bila prepuštena isključivo hrvatskim snagama: hrvatskom banu i hrvatskom plemstvu, posebice onima kojima su posjedi bili ugroženi ili već oteti napadima. Motivirala ih je obrana postojeće imovine ili možebitno vraćanje okupirane imovine, a mnoge je plemiće gubitak posjeda dovodio u položaj bezemljaša. Unatoč tako teškoj gospodarskoj podlozi, hrvatska obrana je često pobjeđivala akindžije, kada bi presretanje uspjelo. Poznata je pobjeda u bitci u klancu Vrpilama 1491., zvana i Prva krbavska bitka.
mini|Hrvatska u polovici 14. stoljeća
Učinak na stanovništvo Nakon što bi psihološki izmoreno stanovništvo iselilo, pogranična područja se nisu mogla gospodarski izdržavati i bilo ih je lakše osvojiti. Tako je izvorno pučanstvo s napadanih prostora iselilo u sigurnija područja na zapad, sjever i jug. Na ta ispražnjena pogranična područja su Turci naseljavali Vlahe, a u područja koja su se stabilizirala je dolazilo i muslimansko stanovništvo. Eskalacija iseljavanja je bilo 1520-ih, kad je u par godina opustjelo nekoliko središnjih hrvatskih županija: Knina, Odorja, Hotuče i Krbave.
Zbog te stoljetne ugroženosti starosjediteljâ u hrvatskom je jeziku nastalo vrlo bogato nazivlje koje je krajem 16. stoljeća znalo 4 osnovne skupine raseljenika: izbjeglice, prognanike, izgnanike i prebjegeMigracijske i etničke teme, sv. 19, br. 2-3, rujan 2003. Ivan Jurković: Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.), str. 157.-163. te tri zone ratne ugroze. Po klasifikaciji M. Mesića, postoje predbjeglice, prognanici, nagnane izbjeglice i izbjeglice pred ratnim razaranjima i okupacijom, izgnanici, prognanici, zarobljenici-prognanici, prebjezi.Migracijske i etničke teme, sv. 19, br. 2-3, rujan 2003. Ivan Jurković: Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.)
Izbjeglice odnosno predbjeglice su bili pripadnici obitelji koji su pobjegli "prije svega", jer su imali gdje otići odnosno stranci. Nove sredine su ih dobro primile. Prognanici su branili svoj kraj do krajnje točke izdržljivosti, a kad je okupacija bila sasvim izvjesna, odlazili su u sigurnije krajeve ili u krajeve koji su padom njihovog kraja postali pogranični. Poznato je plemstvo koje je bilo dijelom te zajednice, jer je pad tih područja značio gubitak posjeda i socijalne sigurnosti, odnosno postajali su bezemljaši. Bernardin Frankapan je o tome rekao u govoru Oratio pro Croatia pred staležima Svetog Rimskog Carstva u Nürnbergu, 19. studenoga 1522. godine, kako "Hrvati ne žele prositi poput mnogih velikih i poglavitih muževa Grka, Bugara, Srba i Albanaca te kao prognanici u siromaštvu i umrijeti".Migracijske i etničke teme, sv. 19, br. 2-3, rujan 2003. Ivan Jurković: Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.), str. 159. Nagnane izbjeglice i izbjeglice pred ratnim razaranjima i okupacijom su bili pripadnici svih slojeva hrvatskog društva kojima je bilo zajedničko da nisu imali kamo otići, a odlazili su iz svog kraja kada više nisu mogli podnijeti neprijateljski pritisak. Izgnanici su bili oni stanovnici koji su ostali u svojim krajevima nakon što su ih Turci zauzeli, nadajući se da će im život biti moguć. No, svi su bili vrlo brzo izgnani iz vjerskih, političkih i etničkih razloga. Ovoj skupini pripadaju pored civila, i taoci i ratni zarobljenici. Prognanici i zarobljenici-prognanici su pod svaku cijenu nastojali ostati, no nisu mogli ostati jer su im osmanski sustav vrijednosti i norma ponašanja bili crta koju nisu htjeli prijeći. Prebjezi su bili u početku pravoslavci, a kasnije hrvatski starosjedioci koji su do tada služili u osmanskim pograničnim postrojbama.
Od teškog poraza u bitci na Krbavskom polju 1493. godine pa do velike pobjede u bitci kod Siska 1593., sve zemlje hrvatskoga Kraljevstva od Jadranskoga mora do Dunava i Drave proživjele su dubinske promjene.Mirko Valentić: Turski ratovi i hrvatska dijaspora u XVI. stoljeću, Senjski zbornik 17, str. 45. (1990.) Rečeno je stogodišnje razdoblje izrodile sve fundamentalne probleme hrvatske povijesti novoga vijeka, a čije posljedice traju do danas. Radi se o iseljavanju starosjedilačkoga hrvatskog stanovništva, gubitku ozemlja te o osnivanju Vojne krajine i dolasku sasvim novoga stanovništva (polunomadskih Vlaha) iz Turskog Carstva.
Seobe stanovništva