thumb|desno|Postrojavanje četnika na Peristilu u Splitu 1920-ih godina. Velikosrpska ideja je svoje pobornike uspijevala između dva svjetska rata naći diljem Hrvatske - pa i među etničkim Hrvatima, od kojih se nemali broj kasnije borio u četničkim postrojbama tijekom Drugog svjetskog rata.
Antihrvatstvo ili protuhrvatstvo je termin koji opisuje nastojanja usmjerena protiv interesa i samog opstanka hrvatskog naroda i države, često poričući smislenost postojanja hrvatskog naroda, samobitnost njegovog jezika i povijesti i pravo na svoju državu.
Pojam ima stanovitu srodnost s pojavom koja se u Njemačkoj naziva "Antideutsche" (protunjemstvo). Postoji i donekle slična pojava poznata pod nazivom "židovska samomržnja", koja se u povijesti pokazivala kao težnja među Židovima za dokidanjem židovstva radi asimilacije u druge narode (njem. Jüdischer Selbsthass, engl. self-hating Jews), a danas kao zalaganje za ukidanje Države Izraela.Dreams Deferred: A Concise Guide to the Israeli-Palestinian Conflict and the Movement to Boycott Israel, Carz R. Nelskon, Indiana University Pressč, srpanj 2016.
Nastojanjima da se hrvatsko narodno područje ugradi u ekspanzionističke koncepcije drugih naroda (susjednih, gdje se težilo razdiobi hrvatskih teritorija i/ili dokidanju hrvatske nacije) nerijetko su se pridruživali hrvatski sinovi, pa se govori o talijanašima, mađaronima, slavoserbima i sl. Kao primjer antihrvatstva dovedenog do krajnjih konzekvenci, navodi se primjer projugoslavenske organizacije ORJUNA s članstvom u velikom dijelu regrutiranom iz reda etničkih Hrvata koja se između dva svjetska rata istaknula batinaškim napadima na hrvatske domoljube, a čiji su članovi u Drugom svjetskom ratu u značajnom broju stupili u redove četnika; ideologija te organizacije je odbacivala hrvatsku nacionalnu ideju kao "degenerativnu" – jer je bila u opreci s ostvarivanjem jugounitarističkog projekta."Ideologija Organizacije jugoslavenskih nacionalista (Orjuna)", Stevo Đurašković, "Časopis za suvremenu povijest" 1/2011., str. 246.
Na praktičnoj razini, protuhrvatstvo se često preklapa s kroatofobijom, kao mržnjom prema Hrvatima i Hrvatskoj.
Korištenje termina Istaknuti komunistički političar (i sociolog) Stipe Šuvar koristi termin 1987. godine u ovakvom kontekstu: "Hrvatski je nacionalizam nakon 71. dobio po prstima, ali je ostao pritajen i ponovo se podmuklo širi... Djelovanje hrvatskog nacionalizma na području jezika već je urodilo otrovnim plodovima. Strateški je pritom cilj, a na njemu se uporno i sistematski radi nakon 1971., ne više na bučan, već na perfidan način, raskidanje jezičnog zajedništva hrvatskog i drugih naših naroda koji govore jednim, hrvatskim ili srpskim, odnosno srpskohrvatskim jezikom uz sve varijantske razlike...Hrvatski nacionalisti uporno se bore za poseban (nacionalni) hrvatski jezik. Da bi prikrili da oni neprestano proizvode i produbljuju incidentna stanja, optužuju svakoga tko upozori na to za unitarizam i antihrvatsku zavjeru".Citat prema "Uloga teorija zavjera u konstrukciji političke zbilje u Hrvatskoj: analiza političkog diskurza 1980. - 2007. godine" , Nebojša Blanuša, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (doktorska disertacija), str. 235.
Igor Zidić, pišući kao predsjednik Matice Hrvatske o djelovanju Franje Tuđmana u okrilju te organizacije 1970. – 1971. god., koristi termin ovako: "Odavde se, kao njezin zastupnik, dužnosnik, autor i urednik – u vrijeme dok sam vodio Hrvatski tjednik – uputio dr. Franjo Tuđman na tribine hrvatskih gradova i sela, držeći poticajne govore i nudeći svojim slušateljima najrazrađeniju hrvatsku političku doktrinu – onu braće Radića, aktualiziranu i homogeniziranu njegovim iskustvom povjesnika obiju Jugoslavija – obiju idealističko-utopijskih, represivnih, antihrvatskih, monarhističko-diktatorskih i komunističko autokratskih.""Spomen na dr. Franju Tuđmana" , Igor Zidić, Kolo 3, 2010.
Prof. dr. Matko Marušić u srpnju 2017. godine piše: "Današnje antihrvatstvo počiva na jednoj jedinoj jakoj polugi: antihrvati sebe prvo proglase antifašistima, a onda sve što im nije po volji, jer je hrvatsko, proglašavaju fašizmom. Budući da je borba protiv fašista važna i Zapadu, i najmiroljubiviji i najdemokratskiji Hrvati-domoljubi načas se nađu na strani ustaša i – Hitlera.""Prof. Marušić: ‘Razdvajanje’ komunizma i antifašizma služi da se ‘antifašizam’ odmakne od zločina, tako da antihrvatstvo preživi", Narod.hr, Matko Marušić, 9. srpnja 2017.
Izvori antihrvatstva: geopolitičke težnje susjednih nacija U počecima stvaranja suvremenih (građanskih) nacija u Europi, javljaju se ideje prema kojima bi male narode na istoku Europe trebalo asimilirati u one veće, koji da imaju povijesnu perspektivu; nastaje koncept germanizacije. Prosvijećeni apsolutist Josip II., koji je vladao od 1780. do 1790. godine, taj koncept provodi uz pomoć državne sile. Takvi napori izazivaju nemali otpor u malim narodima, koji – u vrijeme kada je građanstvo malobrojno i neutjecajno – uveliko pruža plemstvo. Hrvatsko plemstvo radi otpora apsolutizmu i germanizaciji koja dolazi iz Beča, jača veze s Mađarima, koji su tada također na meti germanizacije. Suočavajući se kod Mađara s konceptom koji pokušava podražavati njemačku politiku i posve podvrgnuti Hrvatsku vlasti Mađarske, mora hrvatski ban Ivan Erdődy u Budimu 1790. godine izreći znamenite riječi: "Regnum regno non praescribit leges" – naglašavajući da je Hrvatska samobitna zemlja s vlastitim zakonodavnim sustavom.
thumb|Plakat iz Vodnjana, u izdanju Nacionalne fašističke partije (tal. P.N.F. - Partito Nazionale Fascista), gdje se zabranjuje uporaba "slavenskog" jezika na javnim mjestima. Ideja koju ovdje primjenjuju fašisti nije nova: "slavenskom stanovništvu" se ne smije dopustiti nacionalni (hrvatski) život, jezik i kulturu, nego ih treba asimilirati u talijanski i druge veće narode.
U doba hrvatskog narodnog preporoda uočavaju se reakcije suprotstavljenih koncepcija susjednih naroda: Talijanski nacionalisti iskazuju odlučne pretenzije prema hrvatskoj obali Jadrana, koje nazivaju "terre italianissime" (najtalijanskije zemlje). Čak i u nepovoljnim uvjetima kada tim područjima – a i sjeveroistokom Italije – vlada Austrija, započinju oni kulturalni projekt talijanizacije, u kojoj se Slavenima (talijanski nacionalisti s velikom dosljednošću odbijaju koristiti riječ "Hrvati") na istočnoj obali Jadrana "daruje" suvremena talijanska kultura i nastoji ih se u što većoj mjeri odsjeći od uključivanja u kulturalne promjene u Hrvatskoj gdje se – kao i drugdje u Europi – tradicionalna etnička ("seoska") kultura osuvremenjuje, postajući u većoj mjeri pismena i u većoj mjeri građanska. Koristeći svoj utjecaj u lokalnoj samoupravi, talijanaši često uspijevaju spriječiti otvaranje hrvatskih škola i drugih kulturalnih ustanova, obrazujući mlade isključivo na talijanskom jeziku i zabranjujući korištenje hrvatskog jezika u javnim ustanovama.
Jernej Kopitar, kojemu je austrijski dvor povjerio da u suradnji s policijskim vlastima utječe na jezični i time politički razvoj na južnoslavenskom području, zamislio je stvaranje dva jezika na južnoslavenskom području: slovenskog koji bi obuhvatio i hrvatske kajkavce (koje Kopitar naziva "pseudohrvatima") i srpskog koji bi obuhvatio (i) većinu Hrvata. Ocjena Jerneja Kopitara – i time uvelike ocjena tadašnjeg bečkog dvora i državnog aparata – je bila da bi jedna katoličko-pravoslavna srpska nacija bila sklonija surađivati s Austrijom (koja je tada putem Njemačkog saveza nastojala voditi odlučujuću riječ u Europi) nego s Ruskim Carstvom (koje je tada provodilo panslavistički projekt, s krajnjim ciljem dovođenja svih južnoslavenskih naroda pod rusku vlast). Glavne Kopitarove ideje je prihvatio njegov bliski suradnik (i osobni prijatelj, te vjenčani kum) Vuk Stefanović Karadžić, koji je naveliko promovirao ideju o "katoličkim Srbima"."JERNEJ KOPITAR KAO STRATEG KARADŽIĆEVE KNJIŽEVNOJEZIČNE REFORME", Mario Grčević, "Filologija", 53, 2009.
Nakon što se germanizacija diskretnije nastoji provesti kulturalnim sredstvima – njemački je jezik kojim moraju ovladati svi mladi ljudi koji se pripremaju za državnu službu ili akademsko napredovanje, čak napredovanje u zanatima; stoga postaje glavnim jezikom socijalne komunikacije građanske klase"Hrvatska povijest 1815. – 1848. kroz prizmu njemačkoga jezika", Zvjezdana Sikirić Assouline (prezentacije knjige Daniela Barića "Proziran i prezren: njemački jezik u hrvatskom društvu u prvoj polovici 19. stoljeća", Zagreb: Leykam, 2015., 383. str.), RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 48, 2016. – između 1850. i 1860. godine Bachov apsolutizam ponovo nastoji postići iste ciljeve silom: slično kao ranije kod Josipa II., projekt ponovo propada nastankom prve veće gospodarske i političke krize 1860-ih godina. Germanizaciju zamjenjuje potom pokušaj mađarizacije, koji i opet ne uspijeva.
Krajem 19. stoljeća širi se hrvatskim područjima i velikosrpska ideologija; uvelike osloncem na ideje koje je sredinom istog stoljeća promovirao Vuk Karadžić u suradnji s Jernejem Kopitarom. Makar ideju o srpskoj naciji koja bi obuhvatila Hrvate izuzev kajkavaca koji bi imali postati Slovencija – Hrvati ("katolički Srbi") prihvaćali nisu, zadobila je ona veliku popularnost među Srbima, kao sredstvo legitimacije teritorijalnog širenja Srbije prema zapadu
Sudjelovanje domaćih sinova u pokušajima da se hrvatsko područje podjarmi stranim nacionalnim interesima – često uz nemalu korist za svoj vlastiti socijalni boljitak – nije neznatno: Ante Starčević u svoje vrijeme govori posprdno o "mađarolcima" (koji hrvatski nacionalni interes zanemaruju koloborirajući sa svrhom ostvarivanja austrijskih i mađarskih interesa) i "slavoserbima" (koji nastavljaju na stanoviti način provoditi panslavističke ideje, s objektivnom svrhom ostvarivanja interesa mlade srpske države).Vaso Bogdanov, Historija političkih stranaka u Hrvatskoj, NIP, Zagreb, 1958., str. 742.-743.
Londonskim ugovorom iz 1915. godine bilo je predviđeno da prostor današnje Hrvatske podijele među sobom Italija, Srbija i Mađarska: granica između Italije i Srbije nalazila bi se između Šibenika (koji bi se kao i Zadar i većina hrvatskih otoka na Jadranu i hrvatskog teritorijalnog mora nalazio u Italiji) i Splita (koji bi bio u Srbiji, s južnim dijelom Dalmacije i čitavom Bosnom i Hercegovinom). Mađarskoj bi pripalo područje Banske Hrvatske, ali bi od tog područja Srijem i Većina Slavonije (do linije koja bi išla nešto zapadnije od Pakraca) pripali Srbiji, zajedno s cijelim područjem Bosne i Hercegovine. Krajem rata je zahvaljujući izlasku Rusije i ulasku SAD u rat, nastupila za Hrvatsku geopolitički manje nepovoljna situacija: SAD inzistiraju na realizaciji prava naroda na samoodređenje, zalažući se za interese malih narode koji grade svoje nacionalne države na razvalinama Ruskog carstva i Austro-Ugarske. U nestabilnim i dramatičnim okolnostima poraća, glavnina se hrvatskih područja našla objedinjena u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – međutim se i u toj državnoj tvorevini prepoznaje hrvatstvo kao element koji narušava državno jedinstvo. Ubrzo nakon što je 1918. godine bila potpisana Ženevska deklaracija (1918.) koja je predviđala ravnopravnost Hrvata i Srba, djelovanjem velikosrba iz Hrvatske na čelu sa Svetozarom Pribićevićem ubrzalo se dokončanje dugovječne hrvatske državnosti i stvaranja unitarne države kojoj je na čelu bila srpska dinastija Karađorđević. Između dva svjetska rata se sistematski nastoji dokinuti hrvatstvo i uklopiti ga u jugoslavenstvo.
Protuhrvatstvo u Kraljevini Jugoslaviji