Gospa Margareta Beaufort (Bedfordshire, 31. svibnja 1443. – Westminster, 29. lipnja 1509.) se ubraja u najznačajnije ličnosti u Ratovima ruža u Engleskoj u kasnom 15. stoljeću te je majka prvog kralja dinastije Tudor, Henrika VII. i baka Henrika VIII.
Kao potomak kralja Eduarda III., Beaufort je smatrala da englesko prijestolje pripada njezinom sinu Henriku Tudoru. Kapitalizirajući politički preokret tog razdoblja, aktivno je manevrirala kako bi osigurala krunu za svog sina. Beaufortovi napori doživjeli su svoj vrhunac Henrikovom pobjedom nad kraljem Rikardom III. u bitci na Bosworthskom polju. Stoga je imala ključnu ulogu u orkestriranju uspona na vlast dinastije Tudor, koja će stvoriti dva najpoznatija britanska monarha: Henrika VIII. (njezin unuk) i Elizabetu I. (njezinu praunuku, kći Henrika VIII.).
Kao kraljeva majka, Beaufort je uživala veliku političku moć i autonomiju - što je neobično za ženu njezinog vremena. Također je bila glavni pokrovitelj i kulturni dobrotvor za vrijeme vladavine njezina sina, pokrećući doba opsežnog tudorskog pokroviteljstva. Uspostavila je temelje na kojima će se graditi običaji porođaja u kraljevskoj obitelji koje će se desetljećima nakon nje poštovati.
Zaslužna je za osnivanje dvaju istaknutih sveučilišta u Cambridgeu, osnivanje Kristovog koledža 1505. godine i početak razvoja St. John's Collegea, koji su njezini izvršitelji postumno dovršili 1511. godine. Lady Margaret Hall, Oxford, prvi oxfordski koledž koji prima žene, nazvana je po njoj i ima njezin kip u kapeli koledža.
Korijeni Bila je kći i jedina nasljednica Johna Beauforta, vojvode od Somerseta (1404. – 1444.), unuka Ivana od Gaunta, 1. vojvode od Lancastera (treći preživjeli sin kralja Eduarda III.) i njegove priležnice Katherine Swynford. Margaret je rođena u dvorcu Bletsoe u Bedfordshireu. Godina njezinog rođenja neizvjesnija je.
Odrastanje U trenutku njezina rođenja, Margaretin otac pripremao se za odlazak u Francusku i upravljanje važnom vojnom ekspedicijom za kralja Henrika VI. Pregovarao je s kraljem kako bi osigurao da, ako umre, prava na Margaretino skrbništvo i brak dobiju samo njegova supruga. Beaufort je pao s kraljem nakon povratka iz Francuske i bio protjeran s kraljevskog dvora čekajući optužnicu za izdaju. Ubrzo je umro. Prema Thomasu Basinu, umro je od bolesti, ali Crowland Chronicle izvijestio je da je počinio samoubojstvo.
Kao njegovo jedino preživjelo dijete, Margareta je bila nasljednica njegovog bogatstva i njegovog osporenog zahtjeva za prijestoljem. Oba čimbenika su Margareta, kako pišu njezini biografi Jones i Underwood, učinili "pijunom u nestabilnoj političkoj atmosferi dvora Lancasteraca".
Nakon njezinog prvog rođendana, kralj je prekinuo dogovor s Margaretinim ocem i dodijelio skrbništvo nad njezinim prostranim zemljama Williamu de la Poleu, prvom vojvodi od Suffolka, iako je sama Margareta ostala u skrbništvu svoje majke. Margaretina majka bila je ponovno trudna u vrijeme Beaufortove smrti, ali dijete nije preživjelo i Margareta je ostala jedini nasljednik. Iako je bila jedino legitimno dijete svoga oca, Margaret je iz prvog braka svoje majke imala dva polubrata po majci i tri polusestre po majci koje je podržavala nakon stupanja sina na prijestolje.
Margareta je bila udana za Suffolkovog sina, Johna de la Polea. Vjenčanje je moglo biti održano između 28. siječnja ili 7. veljače 1444. godine, kad je imala možda godinu dana, ali sigurno ne više od tri godine. Međutim, postoji više dokaza koji upućuju na to da su se vjenčali u siječnju 1450. godine, nakon što je Suffolk je uhićen i nastojao je osigurati budućnost svog sina zaručivši ga bogato čija bi djeca mogla biti potencijalni podnositelji zahtjeva za prijestolje. Papinsko dopuštenje dodijeljeno je 18. kolovoza 1450. godine, bilo je nužno jer su supružnici bili usko povezani (Lady Margaret i de la Pole bili su praunuci dviju sestara, Katherine Swynford i Philippa Chaucer), a to se podudara s kasnijim datumom braka.
Margareta nikada nije priznala taj brak i smatrala je svojim sljedećim suprugom svojim prvim (kao što je zapisano u oporuci iz 1472. godine). Tri godine kasnije, njezin je brak s de la Poleom raskinut, a kralj Henrik VI. dodijelio je Margaretino skrbništvo vlastitoj polubraći Jasperu i Edmundu Tudoru. U oporuci izrađenoj 1472. godine, Margaret se odnosi aludira na Edmunda Tudora kao svog prvog supruga. Prema kanonskom zakonu, Margareta nije bio vezana svojim prvim bračnim ugovorom jer je ušla u brak prije nego što je navršila dvanaest godina.
Čak i prije poništenja njezinog prvog braka, Henrik VI. Izabrao je Margaretu za mladenku svog polubrata Edmunda Tudora, 1. grofa od Richmonda, koji će vjerojatno ojačati Edmundov zahtjev za prijestoljem ako Henrik bude prisiljen odrediti Edmunda za svog nasljednika (u slučaju da kralj tada nema djece ili zakonite braće i sestre). Edmund je bio najstariji sin kraljeve majke Katarine od Valoisa, po Owenu Tudoru.
Sa samo devet godina Margaret je trebala formalno pristati na brak. Kasnije je tvrdila da je na to bila božanski vođena.
S dvanaest godina Margaret se udala za dvanaest godina starijeg Edmunda Tudora 1. studenog 1455. godine. Ratovi dviju ruža upravo su izbili; Edmund, kao potomak Lancastera, zarobljen je od Yorkovih snaga manje od godinu dana kasnije. Umro je od kuge u zarobljeništvu u Carmarthenu 3. studenoga 1456. godine, ostavivši trinaestogodišnju udovicu koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće s njihovim djetetom.
Margreta je uvijek poštivala ime i sjećanje na Edmunda kao oca svog jedinca. Godine 1472., šesnaest godina nakon njegove smrti, Margaret je u oporuci navela da želi biti pokopana uz Edmunda, iako je uživala dugu, stabilnu i blisku vezu sa svojim trećim suprugom, koji je umro 1471. godine.
Majka Dok je bila pod skrbništvom svog šogora Jaspera Tudora, 28. siječnja 1457. godine Margareta je u dvorcu Pembroke rodila sina Henrika Tudora. Tada je imala trinaest godina i još nije bila fizički zrela, tako da je porod bio izuzetno težak i mučno iskustvo za mladu Margaretu. U propovijedi održanoj nakon njezine smrti, Margaretin ispovjednik John Fisher smatrao je čudom da se dijete može roditi "od tako male osobe". Rođenje njezina sina moglo je Margaret nanijeti trajnu tjelesnu ozljedu. Tijekom ostala dva braka kasnije, nikada nije rodila drugo dijete. Godinama kasnije, nabrojat će niz ispravnih postupaka u vezi s isporukom potencijalnih nasljednika, možda informiranih poteškoćama vlastitog iskustva.
Ubrzo nakon ponovnog ulaska u društvo nakon poroda, Jasper joj je pomogao dogovoriti novi brak, kako bi osigurao sigurnost svog sina. Udala se za sir Henrika Stafforda (oko 1425. – 1471.), drugog sina Humphreyja Stafforda, 1. vojvode od Buckinghama, 3. siječnja 1458. u dobi od četrnaest godina. Isplata za brak, nužna jer su Margaret i Stafford bili rođaci, odobrena je 6. travnja 1457. Uživali su u dugomi skladnom braku te su dobili Woking Palace u koji se Margaret ponekad povlačila i koji je obnavljala. Margaret i njezin suprug su dobili zemlju u vrijednosti od 400 maraka, ali njezina su imanja i dalje bili glavni izvor prihoda. Staffordi su neko vrijeme mogli posjetiti Margaretina sina, koji je bio povjeren na brigu Jasperu Tudoru u dvorcu Pembroke u Walesu.
Uloga u Ratovima ruža
Vladavina Eduarda IV. Godine Yorkovih snaga koje su se borile protiv Lancastera za vlast kulminirale su bitkom kod Towtona 1461. godine, gdje su Yorkovi pobijedili. Eduard IV. je time postao engleski kralj. Borbe su oduzele život Margaretinog tasta te prisilile Jaspera Tudora u bijeg u Škotsku i Francusku kako bi stekao potporu za Lancastere. Eduard IV. darovao je zemlje koja su pripadala Margaretinu sinu vlastitom bratu, Georgeu, vojvodi od Clarencea. Henrik je postao štićenik Sir Williama Herberta. Margareti je ponovno bilo dopušteno da posjeti svog sina.
Godine 1469. nezadovoljni vojvoda od Clarencea i grof od Warwicka potaknuli su pobunu protiv Eduarda IV., zarobivši ga nakon poraza njegovih snaga. Margareta je iskoristila ovu priliku da pokuša pregovarati s Clarenceom, nadajući se povratku skrbništva nad njezinim sinom i njegovom imovinom. Međutim, ubrzo se Eduard vratio na vlast.
Warwickova kontinuirana pobuna rezultirala je kratkom ponovnom postavljanjem Lancasterovog Henrika VI. na vlast 1470. – 1471., koja je zapravo okončana pobjedom Yorkova u bitci kod Barneta. Suočivši se ponovno s vladavinom Yorka, Margareta je navodno molila Jaspera Tudora, prisiljenog još jednom pobjeći u inozemstvo, da sa sobom povede trinaestogodišnjeg Henrika. Prošlo je četrnaest godina prije nego što je Margareta ponovno ugledala svog sina.
1471. godine Margaretin suprug, Lord Stafford, umro je od rana pretrpljenih u bitci kod Barneta, boreći se za Yorkove. S 28 godina Margaret je ponovno postala udovica.
U lipnju 1472. godine Margaret se udala za Thomasa Stanleyja. Jones i Underwood, Beaufortini biografi, sugeriraju da se Margaret nikada nije smatrala članicom obitelji Stanley. Njihov je brak bio sklopljen prvenstveno zbog pogodnosti: udaja za Stanleyja omogućila je Margaret povratak na kraljevski dvor pod Eduardom IV. i njegovom Elizabetom Woodville. Gristwood nagađa da je Beaufort organizirala brak s jedinim ciljem rehabilitacije njezine slike i osiguravanja najbolje pozicije na kojoj će zagovarati svog sina. Očito su njezini napori bili uspješni: Kraljica Elizabeta je Margaretu izabrala za kumu jednoj od svojih kćeri.
Holinshed, jedan od kroničara Tudora, tvrdi da je kralj Eduard IV. kasnije predložio brak između Beaufortovog sina i njegove vlastite kćeri Elizabete od Yorka, nastojeći izvući Henrika Tudora iz njegovog sigurnog utočišta na kontinentu. Čini se da pjesnik Bernard Andre to potvrđuje, zapisujući Tudorov čudesni bijeg iz kandži Eduardovih izaslanika, koje je na prevaru navodno upozorio nitko drugi nego njegova majka.
Vladavina Rikarda III. Nakon Eduardove smrti i Rikardova zauzimanja prijestolja, Margaret se ubrzo vratila na kraljevski dvor i služila novoj kraljici Ani Neville. Moleći za sinov povratak u Englesku, čini se da je Margaret pregovarala s Rikardom.
Unatoč onome što ovi pregovori mogu sugerirati, poznato je da se Margareta urotila s Elizabetom Woodville, majkom dvaju Yorkovih prinčeva koje je Rikard zatvorio u Londonski toranj, nakon širenja glasina o ubojstvu dječaka. U ovom trenutku, prema Polydore Vergil, Beaufort se "počela dobro nadati sreći svog sina".
Vjeruje se da je Beaufort pokrenula dogovre s Woodville preko zajedničkog liječnika Lewisa Caerleona, koji je prenio tajne prepiske između dviju žena. Zajedno su se urotile kako bi svgrnule s vlasti kralja Rikarda te zajedničkim snagama zamijenili ga Margaretinim sinom Henrikom Tudorom. Njihov učvršćeni savez dodatno je osigurao naknadnu dinastiju dogovorenim zarukama Henrika s Elizabetom od Yorka. Nadali su se da će ovaj prijedlog privući podršku i Yorkista i Lancastria.
Što se tiče sudbine prinčeva, opće je poznato da je Rikard III. naredio smrt svoja dva nećaka kako bi osigurao vlastitu vladavinu. Gristwood, međutim, sugerira da je odgovoran netko drugi: Njihov nestanak je zasigurno ubrzao put do prijestolja Henrika Tudora, možda dovoljan motiv da njegova majka - njegov "vrlo sposoban i potpuno predan zagovornik" - izda naredbu.
Unatoč ovoj sugestiji, niti jedan suvremeni izvor ne potkrepljuje implikacije, dok većina suvremenih izvještaja ocrtava "njezine izvanredne osobine, njezinu hrabrost, prisutnost uma, odanost obitelji i duboko osjećanu svijest o duhovnim odgovornostima visokog ureda", kako su pojasnili Jones i Underwood. Prije Jonesa i Underwooda, u znanstvenoj zajednici nije bilo konsenzusa oko Margaretine uloge ili lika: historiografska mišljenja kretala su se od proslave do demonizacije.