thumb|„Hrvati jedu djecu”. Engleska propaganda o zvjerstvima iz Tridesetogodišnjeg rata, 1638. Propaganda o zvjerstvima širenje je informacija o zločinima koje je počinio neprijatelj, što može biti istinito, ali često uključuje namjerne izmišljotine ili pretjerivanja. To može uključivati fotografije, videozapise, ilustracije, intervjue i druge oblike prezentacije ili izvještavanja o informacijama.

Kao i propaganda, glasine o zvjerstvima koje opisuju pretjerane ili izmišljene zločine koje je počinio neprijatelj također se šire kako bi se ocrnila suprotna strana. Primjena propagande o zvjerstvima nije ograničena na ratna vremena, već se može koristiti za utjecaj na javno mišljenje i stvaranje casus bellija za objavu rata.

Propaganda o zvjerstvima kroz povijest Prije 20. stoljeća

Tijekom Irske pobune 1641., u Engleskoj je objavljeno nekoliko izvještaja o zvjerstvima koja su irski pobunjenici počinili nad engleskim doseljenicima u Irskoj. Iako su ti izvještaji često bili pretjerani, „engleska percepcija da Irci... rutinski počinjavaju ratne zločine – bila je sasvim stvarna”. Mnogi u Engleskoj reagirali su na te izvještaje „pozivima na oštre odmazde”. Takve izvještaje koristio je Oliver Cromwell kako bi opravdao svoje osvajanje Irske 1659. godine, uključujući masakre koji su uslijedili nakon opsade Droghede i Wexforda.

Godine 1782. tijekom Američkog rata za neovisnost, Benjamin Franklin napisao je i objavio članak koji je navodno otkrivao pismo između britanskog indijanskog agenta i kanadskog guvernera, u kojemu su navedena zvjerstva koja su navodno počinili Indijanci u savezništvu s Britancima nad bijelim kolonistima, uključujući detaljne opise skalpiranja žena i djece. Izvještaj je bio izmišljotina, objavljena u očekivanju da će ga britanske novine pretiskati i time utjecati na britansko javno mišljenje u prilog miru sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Tijekom Indijskog ustanka 1857., u britanskom i anglo-indijskom tisku počele su se širiti priče o navodnim zvjerstvima koje su počinili pobunjenici, posebno silovanjima europskih žena, na mjestima poput Cawnporea. Naknadna službena istraga nije pronašla nikakve dokaze za te tvrdnje.

Uoči Španjolsko-američkog rata, novine Josepha Pulitzera i Williama Randolpha Hearsta objavljivale su izvještaje o španjolskim zvjerstvima nad Kubancima. Iako su povremeno bile istinite, većina tih priča bile su izmišljotine namijenjene povećanju prodaje i promicanju američke podrške ratu sa Španjolskom.

20. stoljeće Prvi svjetski rat

Propaganda o zvjerstvima bila je raširena za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada su je koristili svi zaraćeni, igrajući ključnu ulogu u stvaranju vala domoljublja koji je obilježio rane faze rata. Britanska propaganda smatra se onom koja je najopsežnije koristila izmišljena zvjerstva za promicanje ratnih napora.Cull et al. (2003.), str. 25

Jedna takva priča bila je da su njemački vojnici namjerno sakatili belgijsku djecu odsjecajući im ruke, a u nekim verzijama čak i jedući ih. Svjedoci su tvrdili da su vidjeli dijete s takvim ozljedama. Kao što je Arthur Ponsonby kasnije istaknuo, u stvarnosti bi dijete teško preživjelo slične ozljede bez hitne medicinske pomoći.

Još jedna priča o zvjerstvima uključivala je kanadskog vojnika kojeg su Nijemci navodno razapeli bajunetama (poznato kao Raspeti vojnik). Mnogi Kanađani tvrdili su da su bili svjedoci tog događaja, no svi su davali različite verzije kako se to dogodilo. Kanadsko vrhovno zapovjedništvo istražilo je slučaj i zaključilo da nije istinit.

Širile su se i priče o belgijskim ženama, često časnim sestrama, kojima su Nijemci odsjekli dojke. Priča o njemačkim tvornicama leševa, gdje su se tijela njemačkih vojnika navodno prerađivala u glicerin za oružje ili hranu za svinje i perad, objavljena je u članku Timesa 17. travnja 1917.Kingsbury (2010.), str. 49 U poslijeratnim godinama, istrage u Britaniji i Francuskoj otkrile su da su te priče bile lažne.

Godine 1915., britanska vlada zamolila je vikonta Brycea, jednog od najpoznatijih povjesničara tog vremena, da predsjedava Odborom za navodne njemačke zločine koji je trebao istražiti optužbe o zvjerstvima. Izvještaj je navodno dokazivao mnoge tvrdnje i bio je široko objavljen u SAD-u, gdje je pridonio uvjeravanju američke javnosti da uđe u rat. Malo je tko u to vrijeme kritizirao točnost izvještaja. Nakon rata, povjesničarima koji su pokušali pregledati dokumentaciju izvještaja rečeno je da su spisi tajanstveno nestali. Preživjela korespondencija između članova odbora otkrila je da su zapravo imali ozbiljne sumnje u vjerodostojnost priča koje su istraživali.

Njemačke novine objavljivale su tvrdnje da Armenci ubijaju muslimane u Turskoj. Nekoliko novina izvijestilo je da su Armenci ubili 150 000 muslimana u pokrajini Van. Članak o Revoluciji 1908. koji je objavio jedan njemački list optužio je „Osmanlije kršćanskog plemena” (misleći na Armence) da su se naoružali nakon revolucije i ubijali muslimane.

Drugi svjetski rat

Tijekom Drugog svjetskog rata propaganda o zvjerstvima nije se koristila u istoj mjeri kao tijekom Prvog svjetskog rata jer je do tada već bila uvelike diskreditirana načinom na koji je korištena u prethodnom sukobu. Ipak, bilo je iznimaka u nekim propagandnim filmovima, poput Hitlerova djeca, Žene u okovima i Neprijatelj žena, u kojima su Nijemci, a ne samo nacisti, prikazivani kao neprijatelji civilizacije koji zlostavljaju žene i nedužne.

Nijemci su se uvelike služili propagandom koja se temeljila na prikazivanju zvjerstava, kako prije rata tako i tijekom njega. Nasilje između etničkih Nijemaca i Poljaka, poput pokolja poznatog kao Krvava nedjelja 1939., prikazivano je kao barbarsko masakriranje njemačkog stanovništva od strane podljudskih Poljaka, te se koristilo kao opravdanje za genocid nad poljskim stanovništvom u skladu s nacističkim planom Generalplan Ost. Pred kraj rata nacistička je propaganda koristila pretjerane prikaze stvarnih ili planiranih zločina Saveznika protiv Njemačke, poput bombardiranja Dresdena, pokolja u NemmersdorfuSamuel, Wolfgang. "War on the Ground", The War of Our Childhood: Memories of World War II, University of Mississippi Press; . i Morgenthauova plana za deindustrijalizaciju Njemačke, kako bi zastrašila i razbjesnila njemačke civile te ih potaknula na otpor. Posljednja Hitlerova direktiva, izdana petnaest dana prije njegova samoubojstva, proglašavala je navodne poslijeratne namjere „židovskih boljševika”: potpuni genocid nad njemačkim narodom, pri čemu bi muškarci bili poslani u radne logore u Sibiru, a žene i djevojke pretvorene u vojne seksualne robinje.

Ratovi na području bivše Jugoslavije

U studenom 1991., srpski fotograf tvrdio je da je vidio leševe 41 djeteta, koja su navodno ubili hrvatski vojnici. Priču su objavili mediji diljem svijeta, no fotograf je kasnije priznao da je izmislio svoju izjavu. Priča o ovom zvjerstvu optužena je za poticanje žeđi za osvetom kod srpskih pobunjenika, koji su smaknuli zarobljene hrvatske borce u blizini navodnog mjesta zločina dan nakon što je lažni izvještaj objavljen.

Zaljevski rat

Irak je u kolovozu 1990. napao Kuvajt. Dana 10. listopada 1990. pred kongresnim odborom pojavila se mlada Kuvajćanka poznata samo kao „Nayirah” te svjedočila da je vidjela masovno ubijanje novorođenčadi kad su irački vojnici, prema njezinu iskazu, izvlačili bebe iz bolničkih inkubatora i bacali ih na pod da umru. Njezino je svjedočenje ubrzo postalo jedna od glavnih vijesti u novinama te na radiju i televiziji diljem SAD-a. U prosincu 1992. priča je naposljetku razotkrivena kao izmišljotina u televizijskoj emisiji kanala CBC pod nazivom Prodati rat. Otkriveno je da je Nayirah bila kći kuvajtskog veleposlanika u SAD-u, Sauda Nasera Al-Saud Al-Sabaha, te da zapravo nije svjedočila „zvjerstvima” koja je opisala. Njezino je svjedočenje uvelike promovirala tvrtka za odnose s javnošću Hill & Knowlton, koju je kuvajtska vlada angažirala da osmisli kampanju za odnose s javnošću kojom bi se povećala potpora američke javnosti ratu protiv Iraka.

21. stoljeće Rat u Iraku

Uoči invazije Iraka 2003. godine, u britanskim i američkim medijima pojavile su se priče o stroju za usitnjavanje plastike ili drva u koji su, navodno, Sadam i Kusaj Husein ubacivali protivnike svoje baasističke vlasti. Te su priče privukle pozornost diljem svijeta i povećale potporu vojnoj intervenciji, među ostalim i člancima s naslovima poput „Gledajte kako usitnjavaju ljude, pa onda recite da ne podržavate rat”. Godinu dana poslije utvrđeno je da nema dokaza o postojanju takvog stroja.

U srpnju 2003. Iračanka Jumana Hanna svjedočila je da su je pripadnici baasističke policije tijekom dvogodišnjeg zatočeništva podvrgavali nečovječnom postupanju, uključujući elektrošokovima i višestrukom silovanju. Njezina se priča pojavila na naslovnici lista The Washington Post, a tadašnji zamjenik ministra obrane Paul D. Wolfowitz iznio ju je pred Odborom Senata za vanjske odnose. U siječnju 2005. članci objavljeni u časopisu Esquire i The Washington Post zaključili su da se nijedna od njezinih tvrdnji ne može potvrditi te da njezini iskazi sadržavaju ozbiljne proturječnosti. Njezin suprug, za kojeg je tvrdila da je pogubljen u istom zatvoru u kojem je ona bila mučena, zapravo je još uvijek bio živ.

Povezani članci Operacija pod lažnom zastavom Moralna panika Senzacionalizam Žuti tisak

Izvori

Kategorija:Propaganda Kategorija:Psihološka manipulacija