Sjeverna Makedonija (mak. Северна Македонија, alb. Maqedonia e Veriut), službeno Republika Sjeverna Makedonija (mak. Република Северна Македонија, alb. Republika e Maqedonisë së Veriut), država je u jugoistočnoj Europi s glavnim gradom Skopljem. Graniči s Bugarskom na istoku, Grčkom na jugu, Albanijom na zapadu te Kosovom i Srbijom na sjeveru.
Nakon što su prvi višestranački izbori 11. studenog 1990. godine označili kraj komunističke vladavine, makedonski Parlament je u vrijeme raspada SFRJ proglasio neovisnost te jugoslavenske republike 8. rujna 1991. god., na temelju referenduma o neovisnosti. Novonastala država se sve do veljače 2019. godine zvala Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, kada je promijenila ime u sadašnje; Republika Sjeverna Makedonija. Razdruživanje od SFRJ je proteklo mirno, međutim napetosti su između Makedonaca i Albanaca – koji predstavljaju oko četvrtinu stanovništva Sjeverne Makedonije – dovele do oružanog sukoba 2001. godine. Sukob je okončan uz posredovanje NATO saveza, te se od tada održava osjetljiva ravnoteža između etničkih Makedonaca i etničkih Albanaca.
Zemljopis
Položaj mini|desno|400px| Državni teritorij Sjeverne Makedonije na zemljovidu. Sjeverna Makedonija je država u jugoistočnoj Europi, u gornjem i srednjem Povardarju, između Šarsko-pindskog i Rodopskog gorja. Nalazi se u široj povijesnoj regiji Makedoniji.
Reljef mini|desno|250px|Šar-planina U Sjevernoj Makedoniji se izdvajaju 3 reljefne cjeline: Zapadna Sjeverna Makedonija Središnji dio ili Povardarje i Istočna Sjeverna Makedonija.
Zapadni dio čini mlado nabrano Šarsko-pindsko gorje građeno od paleozojskih škriljavaca i mezozojskih vapnenaca (Baba, Šara, Korab, Jakupica, Nidže). Između planina nalaze se duboke doline Crnog Drima te više gorskih kotlina: Polog Debarska kotlina Ohridska kotlina Prespanska kotlina Pelagonija
Pološka i Prespanska kotlina su najveće.
Središnji dio ili Povardarje tektonski je labilan prostor ispunjen jezerskim i riječnim naplavinama. Naslage potječu iz paleozoika (škriljavci) te iz mezozoika i tercijara. Tu se nalazi niz kotlina, međusobno povezanih klisurama (kapijama): Skopska kotlina Veleška kotlina Tikveš Gevgelijska kotlina
mini|desno|250px|Bitola Istočni dio niži je od zapadnog a obuhvaća istočne pritoke rijeke Vardar, kotline se nalaze na visini oko 250 m, a nastale su erozijom eolskih sedimenata iz neogena. Okružuje ga visokoplaninski pojas. Na istoku su to Osogovske planine, Vlahina planina, Plačkovica, Ogražden, a na zapadu to su Kožuv, Kozjak, Dren planina i Jakupica.
Usamljena uzvišenja građena su od granita, kristalastih škriljavaca te magmatita. Između njih prostiru se prekrasne kotline ispunjene tercijarnim jezerskim talozima: Kočanska dolina Maleševska kotlina Strumička kotlina Kumanovska kotlina Ovče pole
Klima, tlo i biljni pokrov mini|desno|250px|Šuma makedonskog bora (lat. Pinus peuce) u Nacionalnom parku Pelister U Sjevernoj Makedoniji vlada submediteranska klima koju karakteriziraju vruća i suha ljeta te hladne i vlažne zime. Srednje godišnje temperature opadaju od sjevera prema jugu zemlje.
Srednja godišnja količina padalina je u planinama oko 1000 - 1500 mm, a u zavjetrinskim kotlinama 600 - 700 mm.
Najplodnija su glinato-ilovasta tla u nižim dijelovima kotlina. U brdsko-planinskim dijelovima prevladavaju kamenjari i rankeri (humusna šumska tla).
Što se tiče vegetacije, u nižim dijelovima prevladavaju hrast medunac, obični grab i cer, dok u višim dijelovima nalazimo bukvu i bukovo-jelove šume. Također nalazimo i zimzeleno sredozemno raslinje.
Vode Najvažnije tekućice su Vardar, Treska, Crna Reka, Pčinja, Bregalnica, Strumica, Crni Drim.
Sjeverna Makedonija ima 3 prirodna jezera: Ohridsko, Prespansko i Dojransko. Ohridsko jezero je jedno od najstarijih jezera na zemaljskoj kugli, u njemu žive endemski primjerci, ohridska pastrva, belvica (Salmothymus ohridanus), jegulja, i više tipova račića, puževa i školjki, bistrina vode i njezina prozirnost je do 50 metara.
Nacionalni parkovi
Nacionalni park Galičica Nacionalni park Mavrovo Nacionalni park Pelister
Povijest
Stari vijek mini|desno|250px|Samuilova tvrđava u Ohridu. Antički Makedonci su bili stari balkanski narod, koji je govorio jedan nedovoljno poznat jezik. Najistaknutiji kralj antičkih Makedonaca je bio Filip II. Makedonski, kojega je Demosten nazivao barbarinom. Iako je Demosten okupio sve antičke Grke kako bi se suprotstavili antičkim Makedoncima, Filip II. je pobijedio Grke u bitci kod Heroneje 2. kolovoza 338. pr. Kr., nakon čega je poštedio grad Tebu.
Kada je Filip II. ubijen (336. pr. Kr.), antički Makedonci su izabrali njegovog sina Aleksandra III. za kralja. Aleksandar je brzo uspostavio svoju vlast, pobijedio pobunjene Grke i ovaj put spalio Tebu do temelja. Nakon toga, nastavio je ka istoku kako bi pobijedio do tada nepobjedivo Perzijsko Carstvo. U bitci na rijeci Granik, sa svojim antičkim Makedoncima (organiziranim u čuvene falange) i plaćenim konjanicima iz Tesalije je pobijedio trostruko veću perzijsku vojsku. Nakon osvajanja cijelog poznatog svijeta, odlučio se vratiti u Makedoniju, ali je otrovan 323. pr. Kr., te je umro u Babilonu. Nakon njegove smrti, njegovi vojskovođe podijelili su njegovu državu među sobom.
Značajna ličnost Makedonije, bio je i Filip V. On je uspostavio Makedonsko kraljevstvo na Balkanu i opet porobio Grčku.
U to je vrijeme Rim postajao sve snažniji. Makedonija je bila saveznik Kartage i time neprijatelj Rimljana. Zato je bilo stalnih sukoba s Rimljanima. Da bi se osigurao od Rimljana, Filip V. je pojačao fortifikacije u Skoplju i Uskani (današnje Kičevo u blizini današnjeg grada Debra (sjeverozapadna Sjeverna Makedonija), a s juga je imao okupiranu Grčku. Međutim Grci i Rimljani su se udružili i pod pritisak Rimljana morao se povući iz Grčke i postaviti utvrdu u klisuri Tempi (nekoliko kilometara južno od današnjeg grada Platamona).
Ipak, u dobi vladavina njegovog sina, Perseja, Rimljani su ušli s juga i pobijedili Perseja u bitci kod Pidne (nekoliko kilometara sjeverno od današnje Paralije kod Katerini). Persej je bio zadnji makedonski kralj iz antičke epohe u Makedoniji. Više su preživjeli Seleukidi na istoku i Ptolemejevići u Egiptu (zadnja je bila kraljica Kleopatra VIII).
Rimljani su porobili Makedoniju 168. pr. Kr. i podijelili je na 4 dijela, kojima je bilo zabranjeno međusobno komuniciranje. Tri od ova 4 dijela su obuhvaćala teritorije današnje Egejske Makedonije. Nakon toga, Makedonija je od centra svijeta postala provincija.
Makedonija je u rimskom dobu imala važnu ulogu u povijesti kršćanstva, s obzirom na to da ju je posjetio Sveti Pavao.
Srednji vijek Slavenska plemena počela su dolaziti na područje Makedonije. Organizirana je poludržavna tvorevina, Sklavinija. Slaveni su često išli u veće napade protiv Bizanta i utvrđenih bizantskih gradova. Oko 680. godine grupa Protobugara, koje je predvodio kan Kuber naselila se u Pelagoniji i pokrenula pohode na područje Soluna.
Krajem 7. stoljeća bizantski car Justinijan II. organizirao je masovni pohod protiv Slavena na grčkom poluotoku, u kojem je zarobio veliki broj Slavena i preselio ih u Kapadociju. Do vladavine Konstansa II., koji je također organizirao pohode protiv Slavena, značajan broj Slavena je zarobljen i preseljen u središnji dio Male Azije.
Za vrijeme vladavine bugarskog cara Presijana, Makedonija je 837. postala dio Prvog Bugarskog Carstva. U ovom su razdoblju pokrštavali braća Ćiril i Metod, porijeklom iz Soluna, koji su tvorci glagoljice starocrkvenoslavenskog jezika. Njihovi učenici Kliment i Naum u Ohridu su osnovali jako kulturno središte. U 10. stoljeću u Makedoniji se pojavilo bogumilsko učenje, kao odgovor na potčinjavajući feudalni crkveno-ekonomski sustav. Ono se brzo proširilo po cijeloj Europi. Prvo Bugarsko Carstvo 968. napala je i pokorila Kijevska Rus', ali je bizantski car Ivan I. Cimisk 971. godine uspio od Kijevske Rus' preoteti istočne dijelove Prvog Bugarskog Carstva. U međuvremenu, u zapadnom dijelu Prvog Bugarskog Carstva izbio je ustanak četvorice braće komitopula (Davida, Arona, Mojsija i Samuila) protiv Bizanta. Braća su 976. pokrenule novu veliku kampanju protiv Bizanta. Samuil je iste godine ostao sam u borbi protiv Bizanta, tijekom koje je uspio stvoriti moćno Bugarsko Carstvo koje se protezalo od Jadranskog do Crnog mora i od Dunava do Tesalije. Samuilova država je postojala do 1018. nakon čega je ponovo dospjela pod vlast Bizanta.
Ustanci su nastavili izbijati na mahove, često uz pomoć srpskih kneževina na sjeveru. Svaku privremenu neovisnost, koju su ustanici uspijevali steći, Bizant je obično brzo gušio. Ovo su razdoblje obilježili ratovi Normana i Bizanta. Normani su krenuli u napad sa svog teritorija u južnoj Italiji i privremeno su zavladali malim teritorijem na sjeverozapadnoj obali.
Međutim, krajem 12. stoljeća, neuzastavljivo slabljenje Bizanta pružilo je okolnim državama da na duže vrijeme drže Makedoniju. Početkom 13. stoljeća obnovljeno Bugarsko Carstvo zavladalo je Makedonijom. Zbog unutrašnjih problema carstvo nije dugo trajalo, a Makedonija je u drugoj polovici 13. stoljeća ponovo došla pod kontrolu obnovljenog Bizanta. Od kraja 13. stoljeća sjeverni dio nekadašnje Makedonije, današnja neovisna Sjeverna Makedonija, postala je dio Srpske Kraljevine. Skoplje je 1346. postalo prijestolnica Dušanovog Carstva i u Skoplju je objavljen i Dušanov zakonik.
Poslije smrti cara Dušana, slabi nasljednik i borbe za moć još su jednom podijelile Balkanski poluotok, što se poklopilo s prodorom Osmanlija u Europu. Makedonijom su upravljali braća Vukašin i Uglješa Mrnjavčević, koji su pokušali zaustaviti Turke u Maričkoj bici 1371. godine. Poslije njihovog poraza, Vukašinov sin Marko Mrnjavčević i braća Dejanovići postali su turski vazali.
Novi vijek i suvremeno doba Makedonija je, uključujući i prostor danas neovisne Sjeverne Makedonije, pod osmanskom vlašću ostala više od pet stoljeća. Krajem 19. stoljeća, slabljenjem Osmanskog Carstva i stvaranjem novih nacionalnih država na Balkanu, postavilo se pitanje sudbine Makedonije, odnosno došlo je do postupnog stvaranja nacionalne svijesti kod lokalnog stanovništva. Godine 1893. je tako osnovana Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO), čiji je cilj bio autonomija Makedonije. Članovi VMRO su 1903. digli Ilindenski ustanak koji je doveo do stvaranja kratkotrajne neovisne Makedonije, Kruševske Republike. Osim Bugarske, za Makedoniju su bile zainteresirane i Srbija i Grčka. Te tri države godine 1912. započele su Prvi balkanski rat kojim je konačno prestala osmanska vlast, ali su se međusobno posvađale oko granica, što je godinu dana kasnije dovelo do Drugog balkanskog rata u kojem su se protiv Bugarske udružile Srbija i Grčka. Rezultat tog rata je bio podjela Makedonije na tri djela- Egejska Makedonija je pripala Grčkoj, Vardarska Makedonija (područje današnje neovisne Sjeverne Makedonije) je pripala Srbiji, a ostatak ili Pirinska Makedonija Bugarskoj. Do tog razdoblja slavensko stanovništvo koje je živjelo na teritoriju današnje neovisne Sjeverne Makedonije uglavnom je imalo bugarsku nacionalnu svijest, ali nakon toga ta je svijest počela nestajati i umjesto nje počela se formirati nova makedonska nacionalna svijest.Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika Područje današnje neovisne Sjeverne Makedonije Bugarska je okupirala za vrijeme Prvog svjetskog rata, ali se po završetku rata morala povući s tog teritorija. U prvu Jugoslaviju ušao je dio Makedonije koji odgovara granicama današnje Sjeverne Makedonije koja sadrži veliki dio tadašnje jugoslavenske Vardarske Banovine.