Glazbala ili glazbeni instrumenti su naprave ili predmeti čija je svrha proizvođenje zvukova (tj. promjenljivi zvučni tlak u zraku), bilo različitih frekvencija da bismo dobili melodiju, bilo uvijek istih frekvencija da bismo dobili ritam. Za dobivanje zvuka potreban je izvor energije koji može proizvesti glazbenik, a kako je kod nekih glazbala potrebna veća energija, zvuk se pobuđuje mehaničkim ili električnim izvorima energije.
Razvrstavanje glazbala Glazbala je moguće razvrstati: prema vrsti pobudnih sustava (štapovi i ploče, svirale, instrumenti s napetim žicama i membranama) prema geometrijskom obliku izvora (linearni, površinski i prostorni)
Prema načinu gradnje generatora zvuka: štapovi (triangl, ksilofon, čelesta) ploče (gong, činele, kastanjete, zvona) membrane (bubanj, timpani) žice (violina, viola, violončelo, glasovir, pianino, citra, harfa, mandolina, lutnja, tambura, gitara, bendžo, ukulele) glazbala s labijalnim (usnim) otvorom (flauta) glazbala s jezičcem (oboa, fagot, kontrafagot, klarinet, saksofon, harmonika) glazbala s usnikom (kornet, truba, trombon, eufonij, tuba)
Glazbala prema zvučnim svojstvima: ritamska glazbala (kastanjete, činele, triangl, bubanj) - imaju nedefiniranu visinu tona i stvaraju puno jakih neharmonijskih komponenata. melodijsko-ritamska glazbala (timpani, ksilofon) zbog udarca imaju neharmonijske komponente, ali je za njih važna visina tona. melodijska glazbala se dijele na monofona (na kojima je moguće izvesti samo pojedine tonove ili jednoglasne melodije) i polifona (na kojima je istodobno moguće izvesti više različitih melodija ili svirati akorde).
Vrste glazbala Glazbala sa žicama (kordofoni) - proizvode zvuk okidanjem ili trzanjem žica - trzalačka glazbala (gitara, tamburica, mandolina, šargija, bas, harfa) ili gudanjem po žicama - gudačka glazbala (violina, viola, violončelo, kontrabas, gusle, lirica). Moguće je i sviranje gudačkih glazbala prstima i lijeve i desne ruke: takva se tehnika sviranja naziva pizzicato (skraćeno pizz.). Glazbala s tipkama - proizvode zvuk tako što pomoću tipaka povezanih s mehanizmom batića koji udaraju po napetim žicama. Klavir je najpoznatiji predstavnik te vrste, stariji je čembalo i njemu srodni klavikord, spinet, virginal.
Napeta žica je jedan od najstarijih izvora zvuka. Sila koja napinje žicu je obično tisuću puta veća od težine žice, a mogu se izrađivati od prirodnih i umjetnih vlakana ili od metala. Žica može titrati na četiri načina: 1. transvenzalno - čestice titraju okomito na žicu, 2. longitudinalno - čestice titraju u smjeru žice, 3. torzijsko - kad je žica ovješena, 4. složeno - nastaje kad se žica oslanja na titrajuću membranu (bendžo).
Puhačka glazbala (aerofoni) - proizvode zvuk tako što se u njih upuhuje zrak, bilo čovjek iz pluća (flauta, gajde, truba, klarinet), bilo mehanički (orgulje, harmonika, vergl). Način titranja stupca zraka u cijevi ovisi o izradbi cijevi, koja može biti otvorena, zatvorena i poluotvorena. Po načinu izradbe, puhačka glazbala možemo podijeliti u dvije najznačajnije skupine: drvena puhačka glazbala i limena puhačka glazbala. Udaraljke - dijele se u četiri skupine: membranofoni (opnozvučna glazbala), metalni idiofoni, drveni idiofoni (metalna, odnosno drvena samozvučna glazbala) te sonorne predmete (ružaljka, bič, lanci). Idiofona glazbala proizvode zvuk samim elastičnim materijalom od kojega su napravljena, a membranofona ga proizvode pomoću napete opne (membrane). Udaraljke mogu proizvoditi zvuk različitih (ksilofon) ili uvijek istih frekvencija (bubanj, činele). Mehanička glazbala - naprave za izvedbu glazbe kod kojih izvođača zamjenjuje mehanizam. Zvučno tijelo glazbala posredno ili neposredno pokreće pokretna matrica (valjak s utisnutim klincima, izbušena metalna ploča i sl.) na koju je utisnuta skladba. Elektronička glazbala (elektrofoni) - danas mogu zamijeniti već velik broj instrumenata. U početku su to bile samo tzv. ritam-mašine, a danas su najpopularnije elektroničke klavijature (obično ih nazivamo sintisajzerima, jer sintetiziraju zvuk). Prva električna glazbala u povijesti bila su: Delabordovo električno čembalo (1861.), Grayev elektroharmonijski glasovir (1876.) i Cahilov orijaški telharmonij (1906.). Godine 1928. Cowell je izumio elektroničko glazbalo ritmikon, 30-ih godina 20. stoljeća pojavili su se uređaji koji su elektroničkim sredstvima povezali mehanička glazbala, a pojavom tranzistora, integriranih sklopova, digitalne tehnike i računarske tehnologije stvorene su nove mogućnosti razvoja suvremenih glazbala. Tradicijska narodna glazbala - glazbala koja su specifična za pojedine dijelove neke zemlje. Primjerice u Hrvatskoj, točnije u Istri poznata glazbala su sopile, dvojnice, meh, u Zagori diple, miščić itd. Ljudski glas - nije glazbalo u pravom smislu riječi, no ne bi bilo pošteno izostaviti ga iz ovog popisa. Prema tjelesnim osobinama pjevača glasove dijelimo na dječje, ženske ili muške. Ženski i dječji glasovi su: sopran, mezzosopran i alt, a muški glasovi su tenor, bariton i bas.
Literatura Adler, Samuel: The Study of Orchestration, New York - London: W. W. Norton & Company, 2002, str. 3-544. Baines, Anthony: Lexikon der Musikinstrumente, Stuttgart: Metzler & Kassel: Bärenreiter, 1996. (Metzler) / (Bärenreiter) Dugan Franjo: Nauk o glasbalima, Zagreb: Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare, 1944. Gammond, Peter: The Encyclopedia of Classical Music, London: Salamander Books Ltd, 1988, str. 160-179. Gojković, Andrijana: Narodni muzički instrumenti, Beograd: Vuk Karadžić, 1989. Marković, Zvonimir: Muzički instrumenti, Zagreb: Muzička naklada, 1972. Obradović, Aleksandar: Uvod u orkestraciju, Beograd: Univerzitet umetnosti, 1978, str. 17-173. Odak, Krsto: Poznavanje glazbenih instrumenata, Zagreb: Školska knjiga, 1997. Petrović, Tihomir: Nauk o glazbi, Zagreb: HDGT, 2005, str. 85-122. ISMN M-9005242-2-5 Rimsky-Korsakov, Nikolay: Principles of Orchestration, New York: Dover Publications, 1964, sv. 1, str. 6-35. Sevsay, Ertuğrul: Handbuch der Instrumentationpraxis, Kassel: Bärenreiter, 2005, str. 27-275.
Kategorija:U izradi, Glazba