Estonija (est. Eesti), službeno Republika Estonija (est. Eesti Vabariik) je država smještena na istočnoj obali Baltičkog mora u Sjevernoj Europi. Estonija na kopnu graniči s Rusijom (338,6 km) na istoku i s Latvijom (343 km), dok na sjeveru ima morsku granicu s Finskom u Finskom zaljevu, a na zapadu sa Švedskom na Baltičkom moru.. Official website of the Republic of Estonia (in Estonian) Teritorij Estonije čini kopno i ukupno 2222 otoka u Baltičkom moru,Matthew Holehouse Estonia discovers it's actually larger after finding 800 new islands The Telegraph, 28 August 2015 ukupne površine od 45 227 km, od čega 2839 km otpada na vodene površine. Klima u Estoniji je vlažna kontinentalna. Glavni grad Tallinn i grad Tartu najveća su urbana središta u zemlji. Ostali važniji gradovi su Narva, Pärnu, Kohtla-Järve i Viljandi. Službeni jezik u državi je estonski jezik.
Teritorij moderne Estonije naseljen je barem od 9000 godine pr. Kr. Drevni Estonci bili su među posljednjim europskim poganskim narodima koji su prihvatili kršćanstvo nakon Livonskog križarskog rata u 13. stoljeću. Nakon stoljeća uzastopne vladavine Nijemaca, Danaca, Šveđana, Poljaka i Rusa, krajem 19. i početkom 20. stoljeća dolazi do formiranja i jačanja estonskog nacionalnog identiteta. To je kulminiralo neovisnošću od Rusije nakon kratkog rata za neovisnost vođenog nedugo nakon završetka Prvog svjetskog rata. Inicijalno demokratska republika do Velike depresije, Estonija je od 1934. godine bila pod diktaturom tijekom tzv. Doba šutnje. Tijekom Drugog svjetskog rata, Estonija je cijelo vrijeme bila metom ekspanzionističkih težnji Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha, da bi na koncu pripala Sovjetima. Nakon de facto gubitka neovisnosti, državni kontinuitet Estonije i ostalih Baltičkih država održavan je zahvaljujući diplomatima i vladi u izgnanstvu. Godine 1987. izbila je mirna Raspjevana revolucija protiv sovjetske uprave, što je kulminiralo obnovom neovisnosti 20. kolovoza 1991.
Suverena država Estonija unitarna je parlamentarna republika podijeljena na 15 okruga. Sa stanovništvom od otprilike 1.3 milijuna ljudi, Estonija je jedna od najslabije naseljenih država Europske unije, Eurozone, OECD-a, Schengenskog prostora, NATO-a i, od 2020. godine, Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Estonija je razvijena zemlja s naprednim gospodarstvom, koje je bilo jedno od najbrže rastućih gospodarstava Europske unije od estonskog pristupanja 2004. godine. Ima izrazito visok indeks ljudskog razvoja, a komparativno dobro stoji i po pitanju ekonomskih i građanskih sloboda, obrazovanja te slobode medija. Državljani Estonije imaju općedostupno javno zdravstvo,Comparing Performance of Universal Health Care Countries, 2016 Fraser Institute besplatno obrazovanjeEstonia OECD 2016. te najduži plaćeni porodiljni dopust među zemljama članicama OECD-a.. Kao jedna od digitalno najnaprednijih zemalja svijeta, Estonija je 2005. postala prvom zemljom koja je održala izbore preko interneta te, od 2014., prva zemlja koja je uvela e-boravište.
Etimologija
Naziv Estonija povezan je uz antički narod Aeste, koje prvi puta spominje rimski povjesničar Tacit oko 98. godine. Neki suvremeni povjesničari smatraju da je Tacit ovime mislio na Balte (tj., Estonce koji nisu govorili finske jezike), dok drugi pretpostavljaju da se naziv referirao na cijelu regiju istočnog Baltika. Skandinavske sage koje govore o regiji Eistland najraniji su izvori koji su koristili ovaj naziv u njegovu suvremenom značenju. Topnonim "Estland/Eistland" često se povezuje sa staroskandinavskim pojmovima eist i austr, što znači istok.
Povijest
Prapovijest i vikinško doba
Prve ljudske naseobine na tlu suvremene Estonije pojavile su se prije oko 13 000 do 11 000 godina, odmah nakon povlačenja leda koji je tijekom posljednjeg ledenog doba prekrivao cijelo to područje. Najstarijim naseljem na tlu Estonije smatra se lokalitet Pulli, smješten na obalama rijeke Pärnu, nedaleko od današnjeg grada Sindi na jugozapadu zemlje. Metodom radiougljičnog datiranja utvrđeno je da je Pulli naseljen prije oko 11 000 godina. Zanimljivo je da se u vrijeme naseljavanja Pulli nalazio na obali Riškog zaljeva, dok se danas nalazi otprilike 14 km od obale. Arheolozi su na tom lokalitetu pronašli ostatke psećih zuba, što predstavlja najstariji dokaz o pripitomljavanju te životinje na tom području.
Najstarija naselja iz razdoblja mezolitika vezana su za Kundsku kulturu sa sjevera zemlje, koja je ime dobila po obližnjem (suvremenom) gradu Kundi. U tom razdoblju, zemlja je bila gotovo u cijelosti prekrivena šumama, a ljudi su obitavali u polunomadskim zajednicama u blizinama vodenih površina. Osnovne aktivnosti stanovništva su bili lov, ribolov i skupljanje šumskih plodova. Oko 4900. pr. Kr., pojavila se neolitička kultura keramike poznata kao Narvska kultura. Oko 3200. pr. Kr. dolazi do ekspanzije Kulture vrpčaste keramike, a s njom i razvoja primitivne obrade zemlje te stočarstva.
Tijekom brončanog doba, koje je otpočelo oko 1800. pr. Kr., dolazi do pojave prvih utvrđenih nastamba u obliku gradina. Postupni prelazak iz polunomadskog u sjedilački način života na ovom području započinje oko 1000. pr. Kr. i traje narednih 500 godina, do početka željeznog doba. Na arheološkim lokalitetima iz tog razdoblja pronađeni su mnogobrojni brončani artefakti, što upućuje na veoma živu trgovačku aktivnost s okolnim skandinavskim i germanskim plemenima.
Željezno doba obilježili su brojni i učestali sukobi s okolnim plemenima, a sukobi sa skandinavskim plemenima spominju se i u drevnim skandinavskim sagama. Jedna od saga govori o pogibiji švedskog kralja Ingvara, koji je stradao u sukobu s "estonskim vikinzima". Prijetnje su dolazile i s istoka, u vidu ruskih vladara koji su širili svoj teritorij na zapad. Tako je novgorodski vladar Jaroslav Mudri porazio Estonce 1030. godine te osnovao utvrdu na mjestu današnjeg grada Tartua. Utvrda je postojala samo do 1061., kada ju je spalilo estonsko pleme Sosoli tijekom pohoda na grad Pskov. Tijekom 11. stoljeća, baltički su vikinzi od skandinavskih vikiga preuzeli kontrolu nad Baltičkim morem, zahvaljujući pomorskim napadima Kurša i Estonaca s otoka Saareme, koji su bili poznati kao Saarlasedi. Godine 1187., Saarlasedi, Kurši i Karelijci opustošili su grad Sigtunu, koji je u to vrijeme bio važan grad u Švedskoj.Enn Tarvel (2007). Sigtuna hukkumine Haridus, 2007 (7–8), pp. 38–41
Prapovijesna Estonija mogla se podijeliti u dvije glavne kulturološke regije. Obalna područja sjeverne i zapadne Estonije imala su bliski prekomorski doticaj sa Skandinavijom i Finskom, dok je unutrašnjost južne Estonije bila više povezana s Baltima i Pskovom. Područje prapovijesne Estonije bilo je prepuno gradina, dok su na obalama Saareme pronađeni tragovi prapovijesnih ili srednjovjekovnih luka. Estonija također ima i velik broj grobnica iz vikinškog doba, što pojedinačnih što kolektivnih, koje sadrže oružje i nakit koji je bio čest u Sjevernoj Europi i Skandinaviji.
Prve političke i administrativne jedinice pojavljuju se u Estoniji tijekom starog vijeka. Dvije velike vrste administrativnih jedinica bile su župa (estonski: kihelkond) i okrug (estonski: maakond), koji se sastojao od nekoliko župa. Svakom župom upravljao je starješina, a sačinjavao ju je uži teritorij oko središnje utvrde u naselju, a u rijetkim slučajevima pojedinačna župa imala je više utvrda. Okruzi su bili teritorijalno veće jedinice. Do 13. stoljeća, na tlu Estonije postojalo je 8 velikih okruga (Harjumaa, Järvamaa, Läänemaa, Revala, Saaremaa, Sakala, Ugandi i Virumaa) i 6 manjih, zasebnih župa (Alempois, Jogentagana, Mõhu, Nurmekund, Soopoolitse i Vaiga). Okruzi su postojali kao zasebni entiteti, a međusobno su se ujedinjavali samo u borbama protiv zajedničkih neprijatelja.
Malo je informacija dostupno o ranim estonskim poganskim vjerskim običajima. Kronika Henrika od Livonije navodi kako je vrhovno božanstvo Saarlaseda bio bog Tharapita. Duhovne obrede vodili su šamani, dok su svete šume, posebice hrastove šume, bile mjesta obavljanja rituala.
Srednji vijek
Godine 1199., papa Inocent III. pokreće Livonski križarski rat, čiji je cilj bila obrana kršćanskog puka na području srednjovjekovne Livonije. Do prvih sukoba na estonskoj zemlji dolazi 1206. godine, nakon što je danski kralj Valdemar II. neuspješno pokušao zauzeti Saaremu. Njemački red Livonskog bratstva mača, koji je ranije napao Livonce, Latgale i Selijce, započeo je 1208. godine intenzivne napade na Estonce. U sukobima koji su trajali narednih godina, Estonce je zajednički predvodio Lembitu, starješina iz okruga Sakale. Estonci su uspješno odolijevali napadima sve do 1217., kada su pretrpjeli težak poraz u bitci na dan svetog Mateja, u kojoj je poginuo i sam Lembitu. Već 1219., danske snage predvođene Valdemarom II. iskrcale su se kod današnjeg Tallinna, porazili Estonce u Bitci kod Lindanisa i započeli s osvajanjem sjevera Estonije. Već sljedeće godine, Šveđani su pokušali osvojiti zapadnu Estoniju, ali njihov je napad odbijen. Godine 1223., dolazi do masovnog ustanka Estonaca koji je doveo do privremenog protjerivanja njemačkih i danskih osvajača iz cijele zemlje osim s područja Revala. Međutim, križarski su se napadi ubrzo nastavili te je cijela Estonija pokorena do 1227. godine. Saaremaa je bila posljednja estonska država koja se predala.
Nakon što su križari zauzeli cijelo područje nekadašnje Livonije, cijeli je teritorij dobio novo ime − Terra Mariana. Sjeverna Estonija, koja je bila pod upravom Danske, pretvorena je u vojvodstvo (danski: Hertugdømmet Estland; latinski: Ducatus Estoniae), dok je ostatak zemlje podeljen između Livonskog bratstva i kneževa-biskupa Dorpata te Ösel–Wieka. Godine 1236., Livonsko bratstvo mača i Teutonski red ujedinili su se u Livonski red. U narednim je desetljećima dolazilo do niza pobuna protiv osvajača, posebno na Saaremi, a najveća pobuna, koja je zahvatila cijelu zemlju, zbila se 1343. godine i poznata je kao Jurjevski noćni ustanak (estonski: Jüriöö ülestőus). Teutonci su 1345. ugušili ustanak u krvi. Sljedeće godine Danska im je prodala sve svoje posjede na sjeveru zemlje. Propali ustanak doveo je do jačanja političke moći manjinskin Baltičkih Nijemaca, koji su tijekom narednih stoljeća bili vladajuća elita na području cijele zemlje.
Danci su za vrijeme svoje vladavine sjevernom Estonijom osnovali grad Reval (današnji Tallinn), na mjestu nekadašnjeg Lindanisa. Godine 1248., Reval je dobio status grada u skladu sa Libečkim pravom. Hanzeatska liga, koja je u to vrijeme kontrolirala trgovačke puteve na Baltiku, u svom je članstvu imala četiri najveća estonska grada: Reval, Dorpat (danas Tartu), Pernau (danas Pärnu) i Fellin (danas Viljandi). Reval je služio kao važna trgovačka postaja prema Novgorodu, dok je Dorpat imao istu funkciju na jugu, povezujući zapadne hanzeatske gradove s Pskovom. U to su vrijeme osnovane i brojne gilde, međutim autohtonom je estonskom stanovništvu pristup bio prilično ograničen. Zaštićeni gradskim zidinama i uživajući zaštitu Hanzeatske lige, Reval i Dorpat značajno su ojačali u ovom razdoblju. Oba su grada s rastom ekonomske moći sve više izlazili iz pravnih okvira Livonije i djelovali nezavisno od njih. Nakon što je Teutonski red doživio težak poraz u bitci kod Tannenberga 1410., odnosno nakon poraza Livonskog reda 1435. godine u bitci kod Pabaiskasa, došlo je do reorganizacije države i nekadašnja Terra Mariana službeno je, 4. prosinca 1435. godine, postala Livonska Konfederacija.
Protestantska reformacija, koja je u Europi započela 1517. godine, ubrzo je zahvatila i Livoniju, a glavni protivnik reformacije na tom području bio je Livonski red. Protestantizam se već tijekom 1520-ih pojavio u većim gradovima, a u slijedeća je dva desetljeća većina plemstva i službeno prešla na luteranstvo. Liturgije u crkvama počele su se održavati na njemačkom jeziku, koji je bio službeni jezik plemstva, a po prvi put počele su se održavati i crkvene službe na estonskom jeziku (uglavnom u seoskim crkvama).