Popularna kultura (također poznata kao masovna kultura ili pop kultura) jest skup praksi, vjerovanja, umjetničkih produkcija (poznatih i kao popularna umjetnost ili masovna umjetnost) i predmeta koji su dominantni ili prevladavajući u društvu u određenom trenutku. Popularna kultura obuhvaća i aktivnosti te osjećaje koji proizlaze iz dodira s tim dominantnim objektima. Ključni pokretači popularne kulture, osobito na Zapadu, uključuju medije, privlačnost masama, marketing i kapitalizam; proizvodi se putem onoga što filozof Theodor Adorno naziva "industrijom kulture".
Zbog jakog utjecaja masovnih medija u suvremenom dobu, ova zbirka ideja prožima svakodnevne živote ljudi u određenom društvu. Popularna kultura stoga utječe čak i na stavove pojedinaca prema određenim temama.McGaha, Julie. "Popular Culture & Globalization". Multicultural Education 23.1 (2015): 32–37. SocINDEX with Full Text. Web. 5 Aug. 2016. Ipak, postoji raznolikost u definicijama pop kulture,Strinati, D. (2004). An introduction to theories of popular culture. Routledge. što znači da je popularna kultura nešto što različiti ljudi u različitim kontekstima mogu definirati na različite načine.Storey, J. (2018). Cultural theory and popular culture: An introduction. Routledge. Općenito se promatra u kontrastu s drugim oblicima kulture kao što su narodna kultura, kultura radničke klase ili visoka kultura, a također i iz različitih akademskih perspektiva kao što su psihoanaliza, strukturalizam, postmodernizam i druge. Uobičajene kategorije pop kulture uključuju zabavu (poput filma, glazbe, televizije i videoigara), sport, vijesti (kao u ljudima ili mjestima na vijestima), politiku, modu, tehnologiju i sleng.
Povijest Izraz "popularna kultura" skovan je u 19. stoljeću ili ranije.Iako Oxford English Dictionary prvu uporabi navodi u 1854. godini, pojavljuje se i u govoru Johanna Heinricha Pestalozzija iz 1818. godine: Tradicionalno, popularna kultura bila je povezana s ograničenim obrazovanjem i nižim klasama,Per Adam Siljeström. 1853. The educational institutions of the United States, their character and organization. J. Chapman. str. 243: "Influence of European emigration on the state of civilization in the United States: Statistics of popular culture in America". John Morley predstavio je govor On Popular Culture u Birmingham Town Hallu 1876. godine, govoreći o obrazovanju nižih klasa. za razliku od "službene kulture" i visokog obrazovanja viših klasa. S usponom industrijske revolucije u 18. i 19. stoljeću, Britanija je doživjela društvene promjene koje su rezultirale povećanjem stope pismenosti. S razvojem kapitalizma i industrijalizacije, ljudi su počeli trošiti više novca na zabavu, poput komercijaliziranih pubova i sportskih događanja. Čitanje je također postalo sveprisutno. Penny dreadfuls, viktorijanski ekvivalent videoigara, označavali su prvi britanski okus masovno proizvedene popularne kulture za mlade, kako je opisano u The Guardianu 2016. godine. Rastuća potrošačka kultura i poboljšana mobilnost putem novih željeznica, poput prve javne željeznice Stockton i Darlington otvorene u sjeveroistočnoj Engleskoj 1825., stvorili su tržište za jeftinu popularnu književnost i olakšali njenu distribuciju u velikim razmjerima. Prve serijske publikacije za peni počele su se objavljivati tijekom 1830-ih kako bi zadovoljile rastuću potražnju.
Naglasak na razlikovanju od "službene kulture" postao je izraženiji potkraj 19. stoljeća,"Learning is dishonored when she stoops to attract," u odjeljku "Popular Culture and True Education" u: University extension (4). The American society for the extension of university teaching. 1894. a ova praksa se ustalila u međuratnom razdoblju.npr. "the making of popular culture plays [in post-revolutionary Russian theater]"; Huntly, Carter. 1929. The new spirit in the Russian theatre, 1917–28: And a sketch of the Russian kinema and radio, 1919–28, showing the new communal relationship between the three. Ayer Publishing. str. 166.
Od kraja Drugog svjetskog rata, nakon značajnih kulturnih i društvenih promjena potaknutih inovacijama masovnih medija, počelo se primjećivati preklapanje značenja izraza "popularna kultura" s konotacijama kao što su "masovna kultura", "medijska kultura", "kultura slike", "potrošačka kultura" te "kultura za masovnu potrošnju"."one look at the sheer mass and volume of what we euphemistically call our popular culture suffices", Winthrop Sargeant, 'In Defense of the High-Brow', LIFE magazine, 11. travnja 1949., str. 102.
Skraćeni oblik "pop" za "popularno", primjerice u izrazu "pop glazba", potječe iz kasnih 1950-ih."Pop music". The New Grove Dictionary of Music and Musicians 15, str. 85. Iako se pojmovi "pop" i "popularno" ponekad koriste kao sinonimi, njihova značenja se djelomično preklapaju, pri čemu pojam "pop" ima uži fokus. "Pop" se odnosi na nešto što posjeduje karakteristike masovne privlačnosti, dok se "popularno" odnosi na ono što je steklo popularnost, bez obzira na stil.Steinem, Gloria. Outs of pop culture., LIFE magazine, 20. kolovoza 1965., str. 73. »Pop Culture–although big, mercurial, and slippery to define—is really an umbrella term that covers anything currently in fashion, all or most of whose ingredients are familiar to the public-at-large. The new dances are a perfect example... Pop Art itself may mean little to the average man, but its vocabulary...is always familiar.«
Definicija Prema autoru Johnu Storeyu, postoji nekoliko različitih definicija popularne kulture. Kvantitativna definicija kulture stvara problem toga što djela "visoke kulture" (npr. televizijske dramatizacije Jane Austen) također mogu biti smatrana "popularnima". "Pop kultura" se može definirati i kao ono što ostane kad odlučimo što spada pod visoku kulturu. Ipak, mnoga djela nadilaze granice između ta dva pojma, uključujući autore poput Williama Shakespearea, Charlesa Dickensa, Lava Tolstoja i Georgea Orwella.
Treća definicija izjednačava pop kulturu s "masovnom kulturom" i idejama, smatrajući je komercijalnom kulturom koja se masovno proizvodi za široku potrošnju putem masovnih medija. Iz zapadnoeuropske perspektive, ovo se može usporediti s američkom kulturom. Alternativno, "pop kultura" može se definirati kao "autentična" kultura ljudi, no ova definicija može biti problematična zbog različitih načina definiranja "ljudi". John Storey tvrdi da postoji politička dimenzija popularne kulture, gdje se neo-Gramscijeva teorija hegemonije vidi kao borba između "otpora" podređenih grupa u društvu i snaga "inkorporacije" koje djeluju u interesu dominantnih grupa. Postmodernistički pristup popularnoj kulturi "više ne bi priznavao razliku između visoke i popularne kulture".
Storey tvrdi da je popularna kultura proizašla iz urbanizacije industrijske revolucije. Studije o Shakespeareu, kao što su radovi Weimanna, Barbera ili Bristola, lociraju velik dio karakteristične vitalnosti njegove drame u njezinom sudjelovanju u renesansnoj popularnoj kulturi. Suvremeni praktičari poput Daria Foa i Johna McGratha koriste popularnu kulturu u njezinu Gramscijevom smislu, uključujući drevne narodne tradicije poput, primjerice, commedie dell'arte.
Popularna kultura neprestano evoluira i pojavljuje se na jedinstven način u određenom mjestu i vremenu. Stvara strujanja i vrtloge te predstavlja kompleks međusobno ovisnih perspektiva i vrijednosti koje na različite načine utječu na društvo i njegove institucije. Primjerice, određene struje popularne kulture mogu proizići iz (ili se razlikovati u) supkulturama, predstavljajući perspektive s kojima je popularna kultura tek djelomično upoznata. Predmeti popularne kulture često se obraćaju širokom spektru javnosti. Važan suvremeni doprinos razumijevanju značenja popularne kulture dao je njemački istraživač Ronald Daus, koji proučava utjecaj izvaneuropskih kultura u Sjevernoj Americi, Aziji, posebno u Južnoj Americi.
Teorije rascjepa kulture Postoje tri teorija rascjepa jedinstvene, pred-moderne kulture na dvije nerijetko suprotstavljene kulture - visoku i popularnu.
Prva, liberalna, tvrdi da popularna kultura oprimjerena modernim bestselerima i člancima u časopisima pruža puko ispunjene želje u različitim oblicima, dok strogost visoke kulture oprimjerena u uglednim romanima, pjesmama i dramama može pomoći čitatelju da se manje nedoraslo nosi sa stvarnim životom. Ova teorija zasniva se na psihološkoj, moralističkoj razlici između onih koji se pasivno podvrgavaju načelu užitka i onih koji se opiru samoobmanjivanju.
Druga i treća teorija su marksističke, a razvile su se iz tvrdnji Karla Marxa i Engelsa u Njemačkoj ideologiji da su vladajuće ideje svake epohe ideje vladajuće klase. Druga teorija tako tvrdi da u svijetu zrelog kapitalizma radnik postaje sve otuđeniji od proizvodnje i natjeran na potrošnju u slobodnom vremenu, pa se popularna kultura sve više prilagođava klasičnoj robnoj proizvodnji. U svijetu korporativnog kapitalizma i visoka kultura je obmanjujuća, međutim njezina joj transcedentnost obećava da se neće pretvoriti u potrošnu robu i zbog toga, za razliku od popularne kulture, ima afirmativan karakter.
Treća teorija polazi od postmarksističkog uvida u ulogu ideologije kao ključne snage u reprodukciji određenog i ne samo kapitalističkog društva. Reprodukciju svakog ljudskog društva omogućava djelovanje dominantne ideologije. U kapitalističkom društvu, dominantna ideologija društvenu reprodukciju osigurava prije svega na polju popularne kulture, uspostavljajući i široko distribuirajući pojavu tzv. lažne svijesti. Održavanje lažne svijesti održavanje je dominantne ideologije aktualnom. Nasuprot popularnoj kulturi, teorija dominantne ideologije smatra da visoka kultura nije presudno obilježena ideologijom, što je čini neovisnijom, pa time i vrjednijom.
Revizija teorija rascjepa Sva tri pionirska određenja popularne kulture rezultiraju sviješću u kojem je visoka kultura a priori dobra, a popularna kultura a priori loša. Reviziju ovakvih ranih socioloških, marksističkih i filozofskih uvida poduzeli su osnivači i sljedbenici osobitog interdisciplinarnog društveno-humanističkog studija nazvanog - Britanski kulturalni studiji, koji su djelovali na Birminghamskom centru za suvremene kulturalne studije od 1964. do kasnih 80-ih, kada Centar prelazi pod okrilje Sveučilišta u Birminghamu. Oni su - počevši od 19. stoljeća, pa sve do tada aktualne beatlesomanije - prateći iznimno brze promjene na polju kulture u Engleskoj - zakon o obveznom školovanju, masovna pismenost, pojava novih tehnologija i uspon masovnih medija poput novina, radija, filma i televizije itd. - pokušali analizirati pojavu i razvoj jedne sasvim nove kulture; kulture koja je nastajala daleko od tradicionalnih kulturalnih institucija kao što su škola, Sveučilište, muzej, kazalište ili crkva.
Razine Unutar domene popularne kulture postoji organizacijska kultura. Od svog početka, popularna kultura je usko povezana s klasama u društvu i sukobima između njih. Unutar popularne kulture razvile su se dvije razine, visoka i niska. Visoku kulturu možemo opisati kao umjetnost i djela koja se smatraju vrhunskom vrijednošću, imajući povijesni, estetski i društveni značaj. Nisku kulturu neki povjesničari gledaju kao kulturni izraz nižih klasa.
Folklor Prilagodbe temeljene na tradicionalnom folkloru ostaju izvor popularne kulture. Ovaj rani sloj kulturnog mainstreama i dalje postoji i danas, manifestirajući se u obliku koji je odvojen od masovno proizvedene popularne kulture. Ovaj izraz širi se usmenom predajom, a ne putem masovnih medija, primjerice kroz šale ili urbane legende. Sa širom upotrebom interneta od 1990-ih, granica između masovnih medija i usmene predaje postala je zamagljena.