Sidney Lumet (Philadelphia, 25. lipnja 1924. – 9. travnja 2011.) je bio američki filmski i televizijski redatelj, autor više od 50 filmova, kao što su hvaljeni 12 gnjevnih ljudi (1957.), Pasje poslijepodne (1975.), TV mreža (1976.) i Presuda (1982.), za koje je zaradio nominacije za Oscara. 2005. je nagrađen Oscarom za životno djelo.
Prema Enciklopediji Hollywooda, Lumet je jedan od najplodnijih redatelja moderne ere. U prosjeku je snimao više od jednog filma godišnje od svojeg redateljskog debija 1957. Poznat je po svojoj sposobnosti da privuče velike glumce u svoje projekte što mu je omogućilo da snimi mnoge ambiciozne filmove u razdoblju koje je potrajalo više od 50 godina.
Rane godine
Lumet je rođen 25. lipnja 1924. u Philadelphiji u državi Pennsylvania. Studirao je kazališnu glumu na Professional Children's School i Sveučilištu Columbia.
Roditelji su mu bili Baruch Lumet i Eugenia Wermus, oboje iskusni izvođači u jidiškom kazalištu. Njegov otac bio je glumac, redatelj, producent i scenarist, dok mu je majka bila plesačica. Majka mu je preminula dok je još bio dijete. Lumet je ostvario profesionalni debi na radiju s četiri godine, a u kazalištu u Yiddish Art Theatreu s pet godina. Kao dijete pojavljivao se u broadwayskim predstavama, uključujući Slijepu ulicu. 1935. S 11 godina, Lumet se pojavio u kratkom filmu Henryja Lynna Papirossen temeljenom na hit pjesmi Papirosn čiji je koproducent bio radijska zvijezda Herman Yablokoff. Film je prikazan u kinima pod istim imenom. Predstava i kratki film pojavili su se u Bronx McKinley Square Theatreu.Bridge of Light (Yiddish Film Between Two Worlds), str. 208, 209, J. Hoberman, Museum of Modern Art, Shocken Books, 1991. 1939. se jedini put pojavio u dugometražnom filmu, s 15 godina u One Third of a Nation. Katz, Ephraim. The Film Encyclopedia (1998.) Harper Collins, 856Filmreference.comSidney Lumet Biography Drugi svjetski rat mu je 1939. prekinuo ranu glumačku karijeru, a tri godine je proveo u američkoj vojsci.
Nakon povratka iz službe u Drugom svjetskom ratu (1942. – 1946.) kao majstor za radar stacioniran u Indiji i Burmi, organizirao je off-Broadway skupinu i postao njezin redatelj.
Privatni život
Njegova prva žena bila je glumica Rita Gam (1949-1954.); druga je bila zabavljačica Gloria Vanderbilt (1956. – 1963.); treća je bila Gail Jones (1963. – 1978.), kćer pjevačice i glumice Lene Horne; 1980. se oženio s Mary Gimbel s kojom je bio u braku do svoje smrti. U braku s Gail Jones je dobio dvije kćeri, Amy i glumicu i scenaristicu Jenny koja je nastupila u glavnoj ulozi u filmu Q & A. Napisala je i scenarij za film Rachel se udaje iz 2008.Biografija Sidneyja Lumeta na AMCTV.com. Preuzeto 30. kolovoza 2006.
Redateljska karijera
Rana karijera
Lumet je svoju karijeru započeo kao redatelj u manjim kazališnim produkcijama, a nakon toga se prometnuo u cijenjenog televizijskog redatelja. Nakon što je stekao vrijedno iskustvo radeći na manjim kazališnim produkcijama i ljetnim predstavama, 1950. je počeo režirati na novom mediju, televiziji. U svojih šest godina kao televizijski redatelj prvorazrednih serija kao što su Alcoa Theatre i Goodyear Playhouse, Lumet je "stekao značajnu reputaciju kao talentiran i pouzdan." Kako je kvaliteta mnogih televizijskih drama bila tako impresivna, nekoliko njih je adaptirano za filmove.
mini|desno|Henry Fonda i Lee J. Cobb u 12 gnjevnih ljudi
Njegov prvi film bio je tipičan za njegov rad: "dobro odglumljen, scenaristički zaokružen, snažno angažirani 'problemski film', 12 gnjevnih ljudi (1957.)." Filmski povjesničar Stephen Bowles piše: "12 gnjevnih ljudi bio je povoljan početak za Lumeta. Bio je kritički i komercijalni uspjeh te je ustanovio Lumeta kao redatelja vještog u adaptiranju kazališnih osobina filmu. Pola Lumetovih filmova potječe iz kazališta."
Nakon toga je podijelio svoje napore između drugih idealističkih problemskih filmova, adaptacija kazališnih komada i romana, velikih stiliziranih filmova, napetih melodrama i crnih komedija s naglaskom na New York koje se bave društvom i američkom kulturom.
Nakon režije svog prvog filma, 12 gnjevnih ljudi, prema Siegelovoj Enciklopediji Hollywooda, "predvodio je prvi val redatelja koji su ostvarili uspješan prijelaz s televizije na film."Siegel, Scott i Barbara. The Encyclopedia of Hollywood (2004.) Checkmark Books, 256
1960. je režirao još jednu kontroverznu emisiju zbog koje je došao na loš glas: The Sacco-Vanzetti Story na NBC-u; prema New York Timesu, "drama je trebala promovirati slučaj iz države Massachusetts (gdje su Nicola Sacco i Bartolomeo Vanzetti osuđeni i pogubljeni) i ustvrditi kako su osuđeni ubojice zapravo bili potpuno nevini. Ali senzacija je zapravo Lumetu učinila uslugu jer je na njegovu adresu stiglo nekoliko prestižnih filmskih ponuda, uključujući umjetnički trijumf iz 1962., Dugo putovanje u noć."New York Times Movie Biographies
Redateljski stil i teme
Prema povjesničarima filma Geraldu Mastu i Bruceu Kawinu, Lumetova "posvećenost glumcima i ritmovima grada učinili su ga najdugovječnijim američkim prenositeljem neorealističke tradicije pedesetih i njezine posvećenosti etičkoj odgovornosti."Mast, Gerald i Kawin, Bruce F. A Short History of the Movies (2006.) Pearson Education, Inc. 538 Navode njegov rani film Brdo (1965.) kao "jedan od politički i moralno najradikalnijih filmova šezdesetih."
Dodaju kako ispod društvenih sukoba u Lumetovim filmovima leži "uvjerenje kako će ljubav i razum na kraju prevladati u međuljudskim odnosima", te da će "zakon i pravda konačno biti zadovoljeni - ili neće." Njegov debitantski film, 12 gnjevnih ljudi, bio je hvaljen u svoje vrijeme: bio je model za liberalnu misao i zajedništvo u Eisenhowerovoj eri; ili je bio alarmantni primjer kako se lako bilo koja porota može pokolebati." Film i njegov redatelj bili su nominirani za Oscar. Lumet je osvojio nagradu Ceha američkih redatelja, a film je naišao na opće pohvale kritičara.
Enciklopedija svjetskih biografija navodi kako su u njegovim filmovima često zastupljeni glumci koji su studirali "metodičnu glumu", "koju karakterizira surovi, introspektivni stil. Vodeći primjer takvih "metodičnih" glumaca bio bi Al Pacino koji je u početku svoje karijere studirao pod paskom glumačkog gurua Leeja Strasberga. Lumet voli spontanost kod svojih glumaca i ugođaja, "improvizatorski izgled postignut snimanjem na lokaciji"."Sidney Lumet". Encyclopedia of World Biography, (2004.) Thomson Gale.
Razvoj likova
Prema biografkinji Joanni Rapf, Lumet je uvijek bio "nezavisan redatelj" te je volio snimati filmove o "muškarcima koji skupljaju hrabrost da se suprotstave sustavu, o malom čovjeku protiv sustava". To uključuje i ženske likove u njegovim filmovima, kao u filmu Laku noć, Garbo. "Anne Bancroft utjelovljuje tip lika koji privlači Lumeta: posvećene aktivistice za sve svrhe, koja se bori za prava potlačenih, koja je puna života, glasna, hrabra, koja se odbija konformirati i čije joj shvaćanje života dopušta da umre s dostojanstvom... Laku noć, Garbo na mnogo je načina satira New Yorka."
U intervjuu iz 2006., Lumet je ponovio kako je "fasciniran ljudskom cijenom uključenom u slijeđenje strasti i obveza, te cijenom kojom te strasti i obveze utječu na druge." Ove teme su "jezgra" većine njegovih filmova, naglašava Rapf, "uključujući njegove priče o korupciji u njujorškoj policijskoj upravi i obiteljskim dramama kao što je Daniel.
Psihološke drame
Prema povjesničaru filma Stephenu Bowlesu, dokazao se kao "najugodniji i najučnikovitiji redatelj ozbiljnih psiholoških drama, dok je najranjiviji kad se okuša u lakoj zabavi. Njegove nominacije za Oscare, primjerice, bile su za karakterne studije muškaraca u krizi, od njegova prvog filma, 12 gnjevnih ljudi, do Presude. Lumet je doslovno dijete drame." Naglašava da su "gotovo svi likovi u Lumetovoj galeriji vođeni opsesijom ili strašću koje idu od potrage za pravdom, iskrenošću i istinom do hvatanja za ljubomoru, sjećanje ili krivnju. Lumeta toliko ne intrigira objekt njihove fiksacije koliko opsesivno stanje."Bowles, Stephen E. International Dictionary of Films and Filmmakers, (2001.) The Gale Group Inc.
Stoga, dodaje Bowles, "Lumetovi protagonisti teže izolaciji, iznimni muškarci koji se suprotstavljaju skupini ili instituciji. Bilo da je protagonist član porote ili stranka u šeprtljavoj pljački, on slijedi svoj instinkt i intuiciju u pokušaju da pronađe rješenja. Lumetov najvažniji kriterij nije jesu li postupci takvih muškaraca ispravni ili ne nego jesu li njihovi postupci nepatvoreni. Ako su takvi postupci opravdani savješću pojedinca, to njegovim junacima daje neobičnu snagu i hrabrost da izdrže pritiske, nasilništva i nepravde drugih. Frank Serpico je, na primjer, Lumetov suštinski junak u prkošenju grupnom autoritetu i obrani vlastitih moralnih uvjerenja." Lumet je u svojoj autobiografiji opisao film Serpico kao "portret pravog buntovnika s razlogom."
Pitanja socijalne pravde
"Kao dijete Depresije", piše Joanna Rapf, "odrastajući siromašan u New York Cityju uz sveopće siromaštvo i korupciju, Lumet je postao svjestan važnosti pravde u demokraciji. On kaže kako voli propitivati stvari, ljude, institucije, ono što društvo smatra 'dobrim' i 'lošim'." Međutim, priznaje da ne vjeruje da sama umjetnost ima snagu nešto promijeniti. "Kako on kaže, postoji mnogo 'sranja' kojima se treba baviti u zabavnoj industriji, ali tajna dobrog rada je zadržati svoju iskrenost i svoju strast."
Povjesničar filma David Thomson piše: "On ima čvrste teme: krhkost pravde, te policiju i njezinu korumpiranost." Dodao je: "Lumet je brzo postao cijenjen... te stekao naviku obrađivanja velikih tema - Kritična točka, Vlasnik zalagaonice, Brdo, - te se činio rastrganim između mrtvila i patosa. ... TV mreža ... je bila najbliže što se približio uspješnoj komediji. Bio je raritet sedamdesetih, redatelj sretan da prikaže svoj materijal - ali naizgled neosjetljiv na nj ili promijenjen njime."Thomson, David. “A Biographical Dictionary of Film” (1995.) Alfred A. Knopf, 459
Lumet je, govoreći o svojim primarnim filmskim temama, policijskoj korupciji, opisao svoje osjećaje za časopis Cinema Nation:
"Upravo sam dovršio film Vladar grada. To je dugi, kompleskni film i jedan od najtežih i zadovoljavajućih filmova koje sam ikad snimio. Govori o policajcu koji odaje druge policajce... Međutim, ne govori samo o doušništvu. Govori o policajcima i kompleksnosti njihovih života. Poznavao sam dosta policajaca, od kojih se većina pridružila policiji puna ideala. Završe s najvećom stopom samoubojstava i alkoholizma u odnosu na bilo koju profesiju."Lumet, Sidney. Cinema Nation (2000.) Avalon Publishing, str. 271 - 275
Okružje New Yorka
Lumet preferira raditi u New Yorku, naglašava Lumetova biografkinja Joanna Rapf, "izbjegavajući dominaciju Hollywooda. Kao i Woody Allen, on sam se opisuje Njujorčaninom." "Uvijek sam volio biti u svijetu Woodyja Allena", rekao je. Tvrdi da se "raznolikost grada, njegove etničke četvrti, njegova umjetnost i kriminal, izopačenost i korupcija, njegova ljepota i ružnoća, spajaju u ono što ga inspirira."Rapf, Joanna E. Sidney Lumet: Interviews, Univ. Press of Mississippi (2006.) Za Lumeta, "New York je ispunjen stvarnošću; Hollywood je zemlja fantazija."
New York je koristio i kao pozadinu - ako ne simbol - njegove "opterećenosti propadanjem Amerike", prema riječima povjesničara filma Scotta i Barbare Siegel. Raspravljajući o značajnosti gradskog ugođaja Lumetu, Bowles naglašava, "Unutar ovog konteksta, Lumeta konstantno privlače situacije u kojima zločin pruža priliku skupini likova da se zbliže. Obično su ti likovi uvučeni u vrtlog događaja koji ne mogu ni shvatiti ni kontrolirati, ali na kojem moraju raditi zajedno kako bi pronašli rješenje."