Bitka za Vukovar, također i Obrana Vukovara i Vukovarska tragedija,Skoko, Božo; Bagić, Dragan: Image Vukovara u hrvatskoj javnosti—15 godina nakon stradanja, u: Vukovar—hrvatska baština i perspektive razvoja, 2007., str. 167-180. bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu, 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara koju je uspostavila Jugoslavenska narodna armija, uz pomoć srbijanskih paravojnih snaga od kolovoza do studenoga 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Bitka je završena porazom mjesnoga Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim umorstvima i progonom hrvatskoga stanovništva. U borbama u Vukovaru je poginulo oko 900 branitelja grada, a nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima još njih oko 600. Još oko 1000 hrvatskih branitelja izginulo je u borbama na širemu području oko Vukovara, koje su također predstavljale dio bitke. Poginulo je i oko 1000 civila, a oko 7000 hrvatskih vojnika i civila završilo je u zarobljeničkim logorima u Srbiji, gdje su pretežno bili izloženi zlostavljanjima, u nekim slučajevima vrlo svirepim.
Agresor je tijekom bitke za Vukovar, prema hrvatskim procjenama, izgubio oko 6000 vojnika, od ukupno oko angažiranih pripadnika kopnene vojske koje su obuhvaćale najjače oklopne postrojbe kojima je JNA raspolagala. Od tih gubitaka, napadač je izgubio oko 2500 u borbama za sam grad. Srbijanski vojni podatci navode 1200 poginulih vojnika; u koji broj, koji ne obuhvaća ranjene vojnike, zacijelo nisu uračunati pripadnici raznih srbijanskih paravojnih postrojba.
Iako je bitka predstavljala značajan vojni poraz i simbolički gubitak za Hrvatsku - koja nije povratila nadzor nad gradom do 1998. godine – ona je za JNA predstavljala tek Pirovu pobjedu. Naime, pokazalo se da po okončanju bitke JNA više nije bila sposobna za izvođenje daljnjega napada kojim bi se, spajanjem sa snagama Banjalučkoga korpusa, koje su već bile raspoređene u dijelu Zapadne Slavonije, omogućila okupacija čitave Slavonije te daljnji prodor prema Varaždinu i glavnome gradu Hrvatske Zagrebu, kakav je bio plan JNA. Tako se uporna obrana Vukovara pokazala odsudnom u zaustavljanju glavnoga napada na Hrvatsku. Drama bitke ujedno je pomogla Hrvatska izboriti međunarodnu potporu za svoju neovisnost. Do danas se žrtva Vukovara u Hrvatskoj poštuje kao jedan od ključnih trenutaka Domovinskoga rata. Na obljetnicu sloma hrvatske obrane, 18. studenoga, u Vukovaru se okupi i preko stotinu tisuća ljudi.U vukovarskoj Koloni sjećanja oko 120.000 sudionika HRT, objavljeno 18. studenoga 2024.
Vukovar pred bitku Vukovar je važno područno središte na granici Hrvatske i Srbije, koji se nalazi na desnoj obali Dunava. Bio je važna riječna luka i gradsko središte prije rata etnički izmiješane općine. U općini Vukovar, po popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo je 84 189 stanovnika, od čega su 36 910 (43,8%) bili Hrvati, 31 445 (37,4%) Srbi, 6124 (7,3%) Jugoslaveni, 1375 (1,6%) Mađari i 8335 (9,9%) ostali.ICTY, Mrkšić et al Third Consolidated Amended Indictment, un.org/icty, 15. studenoga 2004.
U samome Vukovaru je živjelo oko 44.639 ljudi početkom 1991. Relativna većina (47,2%) stanovništva grada bili su Hrvati, dok su Srbi činili 32,3% stanovništva. Prije 1990., stanovništvo je bilo vrlo integrirano, s velikim postotkom mješovitih brakova i ljudi koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni, a ne kao Hrvati ili Srbi.
Uvod u bitku Dana 25. lipnja 1991. godine, Hrvatska je proglasila razdruženje od SFR Jugoslavije. Militantni krugovi i izmanipulirani pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj smatrali su to neprijateljskim činom. Oštro se pobunila protiv toga, nastavila se prihvaćati oružja koje je do tada rabila protiv hrvatskih vlasti kroz široko područje zemlje. Poticao ih je i podupirao srbijanski predsjednik Slobodan Milošević kao i vodstvo JNA, koje je bilo sastavljeno većinom od Srba.
Prema izjavama bivšega načelnika JNA Veljka Kadijevića, cilj JNA bio je ući duboko u Hrvatsku, zauzeti Zagreb, svrgnuti zakonito izabranu vlast i uništiti njezine oružane snage. Kada bi ta zadaća bila ostvarena, nova Jugoslavija mogla bi određivati svoje zapadne granice. Ključni element ovog plana bila je upotreba teško naoružanih snaga kojim bi se zauzela oblast istočne Slavonije koja je imala brojnu srpsku zajednicu, da bi se zatim dalje napredovalo na zapad do Zagreba.Kadijević, V. Moje viđenje raspada (1993.)
Vukovarsko područje već je tada bilo u stanju dugoročne političke krize. Vodeća hrvatska stranka, Hrvatska demokratska zajednica, imala je malo izravnog utjecaja na općinu Vukovar, jer na izborima 1990. godine nije dobila ni jedno od pet mjesta za predstavnike općine u Saboru. U lipnju 1990. godine, skupština općine Vukovar, u kojoj su većina bili Srbi, odbila je prihvatiti novi ustav Hrvatske kojim se Republika Hrvatska proglašava neovisnom i suverenom državom. Premoćna stranka u skupštini općine bio je Savez komunista Hrvatske. Srbin Slavko Dokmanović, po struci poljoprivredni inženjer, izabran je za predsjednika skupštine općine Vukovar.
Do proljeća 1991. godine, srbijanske paravojne formacije, koje su imale potporu Miloševića preko Ministarstva unutarnjih poslova Srbije, organizirale su se u nekoliko mjesta u istočnoj Slavoniji. Srbijanske paravojne formacije smjestile su svoju bazu u vukovarskom prigradskom naselju Borovo Selo, u kojem je većinu činilo srpsko stanovništvo. Militantna propaganda iz Beograda doprinijela je zaoštravanju odnosa i radikalizirala velik broj građana, utječući na njih da drugu stranu vide u najgoremu mogućemu svjetlu.
Raniji stadiji sukoba
Dok se stanje u istočnoj Slavoniji pogoršavalo, 9. travnja 1991. godine, Dokmanović je napisao dramatično pismo hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu izjavljujući „da je trenutno stanje u Vukovaru veoma kritično i da prijeti da svakog trenutka eskalira u međuetnički sukob s mogućim trajnim, tragičnim i nepredvidivim posljedicama, što je posebno naglašeno sve učestalijim naoružavanjem civilnog stanovništva koje se nastavlja i koje stvara atmosferu straha i potpunog odsustva povjerenja stanovništva u bilo koju vladinu instituciju”.
U noći s 1. na 2. svibnja 1991. godine, dvije policijske ophodnje zaustavile su se na ulazu u Borovo Selo. Po nekim informacijama, trebale su skinuti srpsku zastavu izvješenu na ulazu, kad je na njih otvorena vatra iz prvih neosvijetljenih kuća. Dvojica lakše ranjenih policajaca pobjegli su, a dvojica su zarobljena. Sljedeći dan ujutro Veselin Šoškočanin, vođa SDS-a isprva je zanijekao incident, a zatim je rekao kako su policajci zarobljeni jer su pucali na Srbe civile. Prema dogovoru, policajci iz Vinkovaca krenuli su po zarobljene kolege. Odmah čim su ušli u selo na njih je otvorena vatra iz kuća i s krovova. Imali su nekoliko mrtvih i ranjenih i pozvali su u pomoć. Policija iz Osijeka zaustavljena je na barikadi, dok su policajci iz Vinkovaca ušli u selo. Tada nastupa JNA iz Dalja te sedam oklopnjaka 12. proleterske mehanizirane brigade razdvaja „sukobljene strane”. Poginulo je 12 policajaca, a tijela nekih od njih bila su masakrirana. Nakon sukoba u Borovom Selu, kratkotrajnoga rata u Sloveniji te pada Baranje, snage JNA konačno su razmještene za rat.
Tijekom srpnja i kolovoza 1991. godine, hrvatske su vlasti postupno gubile nadzor nad istočnom Slavonijom, kako su srbijanske paravojne snage i mjesne milicije, često uz potporu jedinica JNA stacioniranih u tom području, progonile vladine službenike i postavljale minska polja i barikade. JNA je zauzela položaje na drugoj strani Dunava, a bojni brodovi JNA patrolirali su rijekom. Mjestimični minobacački napadi na Vukovar počeli su u lipnju, a dalekometno topništvo počelo je gađati grad početkom kolovoza. Do kraja kolovoza 1991. godine, broj stanovnika grada je pao na oko 15 000. Stanovništvo koje je ostalo su sačinjavali Hrvati, Srbi i ljudi inih narodnosti. Vukovar je u tom trenutku već bio u velikom dijelu okružen teritorijem pod srbijanskom kontrolom, a od 25. kolovoza 1991. godine, počinje redovno granatiranje i zračni napadi na grad. Međutim, još uvijek nije bilo pokušaja zauzimanja grada. Borba se načelno sastojala od intenzivne razmjene vatre između teritorija pod srbijanskim i hrvatskim nadzorom.
Sukobljene snage mini|Detaljna karta Vukovara i okolice Hrvatska vojska Može se reći kako je u kolovozu 1991. godine, s početkom borbi u Vukovaru, bilo oko 800 pripadnika MUP-a Vukovar i Varaždin, NZ Vukovara, 4. bojna 3. "A" brigade ZNG-a, skupina 1 "A" brigade ZNG-a, te skupina od 58 pripadnika HOS-a. Postupnim pritjecanjem oružja broj branitelja je narastao na oko 1 800 do najviše 2 000 ljudi u samom gradu, dok ih je na cijelom bojištu bilo najviše 6 700 pred sam pad grada. Ukupan broj oklopno mehaniziranih sredstava također pred sam pad grada na cijelom bojištu bio je: 26 tenkova i oklopnih transportera, 52 topa do 100 mm, 32 topa preko 100 mm, 1 VBR te 68 minobacača. Dana 25. rujna 1991. godine, od pripadnika naoružanih postrojbi u Vukovaru ustrojena je 204. brigada HV (u službenim dokumentima HV-a vodi se kao 124. brigada Hrvatske vojske).Domovinski rat On Line Bitka za Vukovar Unatoč njihovoj malobrojnosti i slabomu naoružanju, vukovarski branitelji bili su daleko bolje motivirani od njihovih protivnika jer su (u nekim slučajevima) njihove obitelji bile u gradu i oni bi se, prirodno, borili s više snage, borbenosti i osjećaja. Išle su im na ruku obrambene prednosti, koje je pružao gradski teren.Gow, J. The Serbian Project and its Adversaries, str. 159-160 (C. Hurst & Co, 2003.)
Mile Dedaković Jastreb, zamjenik zapovjednika i zapovjednik hrvatskih snaga u Vukovaru Branko Borković te Blago Zadro, odigrali su ključnu ulogu u smišljanju obrambene taktike koja je zadržala JNA izvan Vukovara tijekom dužega razdoblja. Napravili su združenu zapovjednu strukturu koja je stvorila jednu brigadu od prethodno odvojenih elemenata. Njihova taktika temeljila se na integriranom obrambenom sustavu koji je uključivao miniranje prilaznih puteva, antitenkovske ekipe, snajpere i dobro utvrđene obrambene položaje. Ovakav je spoj imao za cilj usporavati i razbijati napade JNA do trenutka kada bi protunapad natjerao hrvatske branitelje na povlačenje. Do pogibije, Blago Zadro, osobno je vodio akcije koje zaustavljaju prodore JNA na Trpinjskoj cesti.
Jugoslavenske/srbijanske snage mini|Plan JNA za napad na Hrvatsku, napušten nakon Bitke za Vukovar. Može se reći kako je stalno brojno angažiranih vojnika koji su napadali sam grad bilo oko 30.000, čemu treba pribrojati 1.600 tenkova i oklopnih transportera, 980 oruđa zemaljskog topništva, 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima. Ukupan broj neprijateljskih vojnika na vukovarskom bojištu pred pad grada procjenjuje se na oko 80.000. Za zauzimanje Vukovara JNA je angažirala ukupno 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno - mehaniziranih, uz postrojbe Teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba, te paravojnih dragovoljačkih postrojbi kao što su Arkanovci i Šešeljevci.