Istanbul

Istanbul (turski: İstanbul), na hrvatskome još se naziva ili nazivao Carigrad, Stambol ili Stambul,hjp.znanje.hr, natuknica Carigrad, pristupljeno 23. ožujka 2016.proleksis.lzmk.hr, natuknica Istanbul, pristupljeno 23. ožujka 2016. turski je grad smješten na Bosporskom tjesnacu, negdašnja je prijestolnica triju velikih carstava: Rimskog (330. – 395.), Bizantskog (395. – 1453.) i Osmanskog (1453. – 1923.). Nakon osnivanja moderne Republike Turske, Ankara je proglašena njezinim glavnim gradom. Ipak, Istanbul je najveći grad u Turskoj, te je njeno kulturno i gospodarsko središte.

Istanbul je izabran za Europski glavni grad kulture za 2010. godinu, zajedno s Pečuhom u Mađarskoj i Essenom u Njemačkoj.

Imena grada

Najstarije ime za ovaj grad, ono koje su mu dodijelili grčki kolonisti iz Megare jest Bizantion (grčki: Βυζάντιον, latinično: Byzantion, latinski naziv: Byzantium). Jedno kratko vrijeme u 3. stoljeću, grad je nosio ime Augusta Antonina koje mu je dao car Septimije Sever u čast svoga sina.

Kad je Konstantin Veliki grad učinio istočnom prijestolnicom Carstva, grad se nazivao Drugi Rim (latinski: Secunda Roma, grčki: Δευτέρα Ρώμη). Od 5. stoljeća koristi se i naziv Novi Rim (latinski: Nova Roma, grčki: Νέα Ρώμη).

Umjesto naziva Novi Rim uskoro se češće počeo koristiti naziv Konstantinopol ili Konstantinopolis (grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Kōnstantinoupolis, latinski naziv: Constantinopolis) što znači „Konstantinov grad”. Osim ovog naziva, u Bizantu se često grad oslovljavao kao „Kraljica gradova” (Βασιλίς τῶν πόλεων), a u kolokvijalnom govoru obično se koristio samo naziv „Grad” (starogrčki: ἡ Πόλις, latinično: hē Polis, novogrčki: η Πόλη, i Poli).

U islamskom svijetu grad je bio poznat pod nazivima – arapski: القسطنطينية, latinično: al-Qusṭanṭiniyah, osmanski turski: قسطنطينيه, latinično: Kostantiniyye.Sussan Babaie & Çiğdem Kafescioğlu: Istanbul, Isfahan, and Delhi: Imperial Designs and Urban Experiences in the Early Modern Era, u: Finbarr Barry Flood & Gülru Necipoğlu (ur.): A Companion to Islamic Art and Architecture, John Wiley & Sons, Inc., 2017. Nakon osvajanja Carigrada 1453. godine, ovo je bilo službeno ime u osmanskom turskom jeziku, te se koristilo do pada Carstva 1923. godine. U perzijskom i arapskom jeziku također su se prije koristili i nazivi kao Rūmiyet al-kubra (Veliki grad Rimljana) ili Taht-i Rūm (Prijestolnica Rimljana) i sl.

thumb|300px|Naziv Istanbul u dnevniku Sulejmana I. 1521. godine. Naziv İstanbul prvi se put spominje u 10. stoljeću u armenskim i arapskim pa onda turskim izvorima. Ime dolazi od grčkog izraza εἰς τὴν Πόλιν ili στην Πόλη, što znači „u grad”. Ovaj se naziv koristio u govornom jeziku i prije osmanskog osvajanja grada te se tako koristio i za vrijeme osmanske vladavine premda je službeni naziv bio قسطنطينيه, (Kostantiniyye). Nakon stvaranja Turske Republike 1923. godine, ovaj je naziv proglašen jedinim službenim nazivom grada, te su turske vlasti od stranaca zahtijevale korištenje ovog naziva umjesto neturskih naziva kao Konstantinopol ili Carigrad. Također se ponekad koristio i naziv Stambul, što je ukinuto proglašenjem novog službenog naziva. U 17. i 18. stoljeću neko se vrijeme paralelno uz službeni osmanski naziv Kostantiniyye, koristio i naziv İslambol ili İslambul u nekim djelima i dokumentima. Kao i Bizantinci, i Turci su u otomansko vrijeme dodavali gradu neka počasna imena, kao: Dersaadet (در سعادت – „Vrata blagostanja”), Derâliye (در عاليه) ili (Bâb-ı Âlî باب عالی „Visoka ili uzvišena porta”), ili Pâyitaht (پایتخت, „Stolica prijestolja”), koja su obično označavala vlast.

U istočnim i južnim slavenskim jezicima, pa tako i u hrvatskom ranije se rabio ili se još rabi naziv Carigrad (staroslavenski jezik: Цѣсарьградъ, crkvenoslavenski: Царьгра̀дъ, ruski jezik: Царьгра́д, bugarski jezik: Ца̀риград, ukrajinski jezik: Царгород, zapadni južnoslavenski jezici: Цариград, tj. latinično: Carigrad). Ovaj je naziv spoj slavenskih riječi car i grad te vjerojatno dolazi od grčkog izraza Βασιλέως Πόλις (latinično: Basiléōs Pólis), što znači „grad cara” (ili kralja). Ime je prešlo i u rumunjski jezik u obliku Ţarigrad.

Srednjovjekovni Vikinzi, točnije Varjazi, za ovaj su grad koristili staronordijsko ime Miklagarðr [od mikill („veliko”) i garðr („grad”)]. Ovo se ime koristi i danas u islandskom jeziku u obliku Mikligarður.

Iako turska vlada nameće u svim jezicima službeni naziv „İstanbul”, mnogi jezici još uvijek koriste tradicionalna imena za taj grad. Tako se na modernom grčkom jeziku, grad još uvijek naziva Κωνσταντινούπολη (Konstantinupoli), na armenskom Bolis, na hebrejskom קושטא (Kušta) itd. Tako se i u hrvatskom može koristiti naziv Carigrad.

Povijest Bizantion

Bizantion (starogrčki: Βυζάντιον, latinski: Byzantium, novogrčki: Βυζάντιο) bilo je kolonijalno naselje Grka iz Megare iz 667. pr. Kr., koje je dobilo ime po njihovu kralju Bizi (grčki: Βύζας, Βύζαντας).

Nakon svrstavanja s Pescenijem Nigerom, protiv Septimija Severa, grad je bio pod rimskom opsadom, te je pretrpio znatnu štetu 196. godine. Septimije Sever obnovio je grad koji je ubrzo opet bio u usponu.

Bizantsko Carstvo

desno|mini|300px|Umjetnikov doživljaj Carigrada. thumb|300px|Carigrad za vrijeme Bizantskog Carstva.

Položaj Bizantiona motivirao je Konstantina Velikog na utemeljenje Novog Rima (latinski: Nova Roma) tj. Konstantinopola (grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Kōnstantinoupolis, latinski: Constantinopolis). Po legendi, proročanski san pokazao mu je položaj grada. Konstantinopol je postao i ostao prijestolnica Istočnog Rimskog Carstva ili Bizantskog Carstva, sve do njegova pada 1453. godine.

Povoljan položaj grada između Europe i Azije bio je vrlo važan za razvoj trgovine i kulture. Zbog važnog strateškog položaja, Carigrad je kontrolirao putove između Azije i Europe, kao i prolaz iz Sredozemnog mora u Crno more.

Carigrad je, kao glavni grad Bizanta, bio najveći grad u Europi, te su ga Grci zvali i Poli („Grad”), jer je bio središte helenskog svijeta. 1204. godine grad su osvojili i opljačkali križari u Četvrtom križarskom ratu, a ponovno su ga osvojili Nicejanci 1261. godine, pod vodstvom Mihajla VIII. Paleologa.

Padom Rima i Zapadnog Rimskog Carstva, grad je postao jedini glavni grad onoga što danas povjesničari zovu Bizant ili Bizantsko Carstvo (ovaj termin uveden je tek u 18. stoljeću). Ovo je carstvo imalo grčku kulturu te je postalo središte pravoslavlja, nakon odjeljenja od rimske Crkve. U ovom se carstvu nalazilo mnoštvo crkvi, uključujući Aju Sofiju, najveću svjetsku katedralu. Grad je još uvijek sjedište carigradskog patrijarha, duhovnog vođe pravoslavne Crkve.

Osmansko Carstvo mini|središte|500px|Panoramski pogled na grad, oko 1870.

Nakon opsade duge 53 dana, 29. svibnja 1453. godine, sultan Mehmed II. Osvajač ušao je u Carigrad kroz veliku rupu u Teodezijevim zidovima koju je napravio njegov top. Carigrad je 1453. godine postao treća prijestolnica Osmanskog Carstva.

Mehmed je stanovništvo obnovio prisilnim useljivanjem Grka, Židova, Armenaca i muslimana iz novoosvojenih područja.

Veliki bazar i Palača Topkapı podignuti su nekoliko godina nakon turskog osvajanja. U gradu su podignute džamije, kao džamija Fatih, zajedno s pripadajućim školama i kupalištima. U grad je naseljeno novo stanovništvo koje se sastojalo od židova, kršćana i muslimana, koji su doseljeni iz svih dijelova Carstva.

Za vladavine Sulejmana država doživljava veliki umjetnički i arhitektonski razvitak. Arhitekt Sinan u gradu je napravio mnoge džamije i druge zgrade, a osmanska keramička umjetnost i kaligrafija također doživljava procvat.

Potkraj 16. stoljeća u oko ljudi živjelo je unutar zidinama opasana poluotoka, a sveukupno nastanjivalo je predgrađa oko Zlatnog roga i Bospora. Muslimani su tijekom carigradske povijesti činili otprilike polovicu žitelja, a ostatak su bile velike grčke pravoslavne, armenske, gruzijske i židovske zajednice te manje talijanske i romske skupine. Carstvo je grad dijelilo u susjedstva (mahalle), a njih u veće uporavne jedinice nahiye. 200px|desno|mini|Carigrad 1910. godine

Sufisti, koji su u to vrijeme bili vrlo rašireni po islamskom svijetu i koji su imali veliki broj slijedbenika, te sudjelovali u osvajanju grada, doselili su se u grad. U osmansko vrijeme u gradu je bilo aktivno preko 100 tekija. Veliki broj ovih tekija postoji i dan danas, neke u obliku džamija, a neke kao muzeji, npr. Cerrahilik (Cerrahiyye, osmanski turski: ﻰﺣﺍﺮﺟ), tekija u Fatihu, džamije i turbe Sünbül Efendi i Ramazan Effendi, također u Fatihu, Galata Mevlevihane u Beyoğluu, Yahya Effendi tekija u Beşiktaşu, te Bektaši (Bektaşi) tekija u Kadıköyu, koja alevijskim muslimanima služi kao cemevi (okupljalište).

Republika Turska

Nakon osnivanja Republike Turske 1923. godine, glavni grad premješten je iz Carigrada u Ankaru. Službeno ime grada promijenjeno je iz Konstantiniyye u Istanbul.

U ranim godinama nove države, Istanbul je često zanemarivan u korist novog glavnog grada, ali u 1950-ima i 1960-ima grad doživljava veliki arhitektonski procvat. Grad s nekad brojnom grčkom zajednicom, pokušao se odreći svog grčkog porijekla u Istanbulskom pogromu 1955. godine, kada je veliki broj Grka napustio Tursku i odselio se u Grčku.

U 1950-ima, vlada Adnana Menderesa pokrenula je projekte gradnje novih cesta i tvornica diljem zemlje. U Istanbulu su sagrađene široke moderne ulice, ali nažalost zbog njih su srušene mnoge povijesne zgrade unutar grada.

Tijekom 1970-ih, gradsko stanovništvo počelo se naglo povećavati, zbog migranata iz Anatolije koji su došli tražiti posao u mnogim novim tvornicama sagrađenim u gradskim periferijama. Ovaj nagli rast stanovništva povećao je gradnju kuća i stambenih zgrada, od kojih su mnoge nekvalitetno sagrađene, te su uzrok velike smrtnosti u čestim potresima koji pogađaju grad. Veliki broj sela u okolici grada znatno se proširio i postao gradska periferija.

Geografija

mini|desno|275px|Satelitska slika grada na Bosporu.

Položaj

Istanbul se nalazi na južnom Bosporu, na dva kontinenta – zapadni je dio u Europi, dok je istočni u Aziji. Rukavac Zlatni rog dijeli europski dio na dva dijela. Između Mramornog mora i Zlatnog roga, nalazi se poluotok s najstarijim dijelom Istanbula. Na jugoistoku u Mramornom moru nalaze se Prinčevi otoci (Kızıl Adalar). Grad ima ukupnu površinu od . Šire područje grada, tj. provincija Istanbul prostire se na .

Geologija

Istanbul se nalazi blizu sjevernoanatolijskog geološkog razloma, gdje se dodiruju afrička i euroazijska tektonska ploča. Ovaj je razlom odgovoran za mnoge katastrofalne potrese u ovom području.

1509. potres je uzrokovao cunami, koji je prešao gradske zidine te ubio više od ljudi i uništio više od 100 džamija. 1766. godine u potresu je uništena džamija Eyüp. 1894. godine u potresu su uništeni mnogi dijelovi Velikog bazara. Katastrofalni je potres u kolovozu 1999. godine ubio oko ljudi u İzmitu, a u zimi 2001. godine u pokrajini Afyon poginuo je 41 čovjek. Najveći uzrok katastrofalnih posljedica u ovim potresima nedovoljno je čvrsta i prebliza gradnja. Geolozi prognoziraju vrlo jaki potres prije 2025. godine, koji bi mogao biti jak oko 7,0 stupnjeva po Richterovoj ljestvici.

Klima

Gradska je klima umjerena kontinentalna. Ljeta su u gradu vruća i vlažna, dok su zime kišovite te ponekad snježne. Godišnja je prosječna količina padalina . Zbog vrlo visoke vlažnosti, temperature su mnogo izraženije. Prosječna je maksimalna temperatura u zimskim mjesecima između i . Tijekom zime snijeg pada prosječno tjedan ili dva. Prosječna je temperatura u ljetnim mjesecima .

Najtopliji je mjesec u godini srpanj s prosječnom temperaturom od , a najhladniji je siječanj s . Najviša je zabilježena temperatura u gradu u kolovozu 2000. godine, a najniža u veljači 1927. godine. Vrijeme je obično osjetno hladnije u istočnom Istanbulu.