mini|300px|Zemljovid staza-pašnjaka (tratturi) Molisea i Apulije, te Sicilije. Transhumanca u Italiji podrazumijeva praksu transhumance, sezonske migracije stoke i pastira, koji se na teritoriju Italije odvija uglavnom na jugoistoku; iz Apenina Abruzza, preko Molisea prema golemoj ravnici Tavoliere delle Puglie u sjevernoj Apuliji, poznat kao „Staza kraljevskih pastira” ili Tratturo Magno („Veliki ovčji put”).Tratturi (Ovčje staze), cicloamici.it Pristupljeno 15. rujna 2026. Ogranak ove staze se okreće prema Maremmi, obalnom području u južnoj Toskani i sjevernom Laciju; ostaci ovog drevnog ovčjeg puta pronađeni su u blizini gaza Tibera, između Fiano Romana i Passo Coresea sjeverno od Rima.Stefania Quilici Gilgli, Il Tevere e le altre vie d’acqua del Lazio antico, Quaderni del Centro di studio per l’archeologia etrusco-italica, str. 80.

mini|Stado ovaca u općini Lula, Nuoro (pokrajina), Sardinija. Migracija stoke na Sardiniji opstalo je kao praksa ovčarstva stoljećima, posebno u selima područja Barbagia, kao što su Villagrande Strisaili i Arzana (pokrajina Nuoro). Ovaj mediteranski otok ima najveći broj životinja koje slobodno pasu u Italiji i inspirirao je planinarske izlete na Sardiniju koji se usredotočuju na ovu praksu.Maurice Le Lannou, Patres et paysans de la Sardaigne (Oci i seljaci Sardinije), 1943.

Na Siciliji su ovčji putevi nosili naziv Regie Trazzere (pretežito duž sjeverne obale Sicilije), s uglavnom zajedničkim propisima, sve do prijenosa prava državnog vlasništva s države na Sicilijansku regiju.Raccolta leggi sul demanio trazzerale (Zbirka zakona o javnom zemljištu) ( PDF ), pti.regione.sicilia.it Pristupljeno 15. rujna 2026.

Od 2006. godine Staza kraljevskih pastira se nalazi na popisu kandidata za upis na UNESCO-ov popis svjetske baštine kao „izuzetno raznolik kulturni krajolik između planina i ravnica”.The Transhumance: The Royal Shepherd's Track, World Heritage Site Submission, UNESCO, 6. siječnja 2006. Pristupljeno 14. rujna 2026.

Staza kraljevskih pastira

Seosko pašnjaštvo ovaca i koza iz Abruzza, koje se provodilo zimi prema ravnici Tavoliere delle Puglie u Apuliji, zabilježeno je još od 2. stoljeća prije Krista. Ovo seosko pašnjaštvo, koje može doseći udaljenost od 100 km, dugo se oslanjalo na aktivno sudjelovanje države u održavanju mreže cesta i pašnjaka potrebnih za hranjenje životinja tijekom putovanja, te kako bi se jamčila dostupnost zimskih pašnjaka po dolasku. Samniti su vjerojatno postavili temelje ovog sustava, dok je Rimsko Carstvo kasnije doprinijelo razvoju cestovne mreže, istovremeno uvevši poreze na stada koja su prolazila kroz to područje. Grad Saepinum (Sepino) uzdiže se uz jedan od glavnih pastirskih putova Molisea. Cijeli niz javnih radova ostvarenih tijekom rimskog doba u ovom gradu bio je povezan s pastirskim aktivnostima: macellum (tržnica), bazilika, hramovi, a iza zidina nalazi se kazalište, terme i groblje. mini|lijevo|Carinarnica u Foggi, sjedište institucije Dogana delle pecore od 1731. do 1806.mini|Pet najvažnijih ovčjih puteva Tratturo Magno s istaknutim najdužim L'Aquila-Foggia. Tijekom srednjeg vijeka, slabljenje državnih vlasti dovelo je do pada sezonskog stočarenja. Od 15. stoljeća nadalje, Napuljsko Kraljevstvo ponovno se uključilo u organiziranje sezonskog stočarenja. Pašnjaci koji su pripadali kraljevskom domenu stavljeni su na raspolaganje stočarima u Apuliji i pretvoreni su u ceste-pašnjake (tratturi). Alfonso V. Aragonski (vl. 1442.-1458.) ustanovio je upravu poznatu kao „Kraljevski carinski ured za ovčarstvo” (Regia dogana delle pecore) koja je prikupljala poreze na sezonsko stočarstvo od 1447.-1806. godine. mini|Tavoliere delle Puglie, Apulija. Nakon ujedinjenja Italije u 19. stoljeću, talijanska država se povukla iz organiziranja transhumantnog uzgoja, a kraljevski pašnjaci u regiji Apuliji su privatizirani. Drugi svjetski rat prekinuo je transhumantni uzgoj za mnoge stočare, nakon čega je uslijedila agrarna reforma 1950-ih, koja je dovela do intenzivnije proizvodnje žitarica i smanjenja dostupnih pašnjaka. Posljedično, povećao se udio stada koja su provodila vertikalni transhumantni uzgoj, ograničen na regiju Abruzzo. Transhumantni uzgoj pješice zamijenjen je transhumantnim uzgojem vlakom, a kasnije kamionom. Godine 1995. samo 75.000 životinja, od 400.000 koza i ovaca u Abruzzu, premješteno je u Apuliju.

Danas se transhumantnim stočarstvom bave samo oni s najvećim stadima, dok je vertikalno sezonsko stočarstvo isplativije za mala stada.N. Forni, Herders and common property in evolution: an example from central Italy, Réforme agraire, colonisation et coopératives agricoles,‎ 2000. Pristupljeno 14. rujna 2026.

Literatura Astrid Pellicano, Geografia e storia dei tratturi del Mezzogiorno. Ipotesi di recupero funzionale di una risorsa antica (Geografija i povijest ovčijih staza južne Italije. Hipoteza za funkcionalni oporavak drevnog resursa), Aracne, 2007., str. 20. Giovanni Semerano, Le origini della cultura europea. Rivelazioni della linguistica storica, Firenca, Leo S. Olschki (ur.)

Izvori

Kategorija:Stočarstvo po državama Kategorija:Ovčarstvo Kategorija:Migracija (zoologija) Kategorija:Nematerijalna svjetska baština u Italiji Kategorija:Preliminarni popis mjesta svjetske baštine u Italiji